Mons. Batelja upoznao šalatske sjemeništarce sa životom i djelom biskupa Josipa Langa
Sluga Božji Josip Lang – [...]
Započeo adventski hod prema Božiću u šalatskom sjemeništu
Duhovnik Premelč predvodio obred blagoslova [...]
U šalatskom sjemeništu upriličena duhovna obnova za župne misijske suradnike u Zagrebačkoj nadbiskupiji
U organizaciji Ravnateljstva Papinskih misijskih [...]
33. obljetnica stradanja Vukovara i Škabrnje obilježena u šalatskom sjemeništu
Prigodom obilježavanja „Dana sjećanja na [...]
6. PROSINAC – sv. Nikola, biskup Myre u maloj Aziji; spomendan![]()
![]()
Sv. Nikola biskup, najdraži je predbožićni obiteljski svetac. Prijatelj je i dobrotvor djece i siromašnih. Zazivaju ga pomorci, putnici, trgovci, zatvorenici, žene nerotkinje i djevojke koje žele naći dobrog muža. Djeca radosno iščekuju njegov blagdan, stavljaju na prozor očišćene čizmice i cipele kako bi ih sv. Nikola napunio darovima.![]()
![]()
Rođen je u gradu Patari u Maloj Aziji (Liciji) u 3. st. Bogati roditelji dugo nisu mogli imati djece, pa su od Boga izmolili malog Nikolu koji ime dobiva po stricu biskupu u Miri. Roditelji nažalost brzo umiru i Nikola ostaje sam, brigu o njemu preuzima stric biskup. On ga upućuje na put svećenstva, pobožnosti i velikodušnosti prema siromasima i potrebnima. Tako je pomogao siromašnom susjedu koji nije imao novaca za miraz svojim kćerima. Nikola noću ubacuje vrećice sa novcem u tri navrata kroz susjedov prozor kako bi otac sretno udao svoje kćeri. Otac je ostao bez posla i bez novaca s kojim bi udao kćeri. Odlučio je novce zaraditi njihovom ljepotom i mladošću, a one su bile uplašene i molile se da se to ne dogodi. Nikola je nekako saznao za tu očevu odluku te im je odlučio pomoći. Dvije večeri za redom je kroz prozor ubacivao zlatnike kako bi kćeri imale dovoljno novaca za miraz. Treće večeri se Nikola bojao da ga otac ne uhvati te je ovaj put vrećicu sa zlatnicima ubacio kroz dimnjak, oni su pali u čarapu (u nekim pričama je to bila čizmica) koja se sušila pokraj kamina i tako je nastala tradicija stavljanja čizmica u prozor. Zbog toga sv. Nikola postaje zaštitnik sirotinje. ![]()
![]()
Nikola postaje svećenik i želi širiti ljubav kakvu je imao Isus za svoju braću ljude. Uskoro mu umire stric, biskup Mire i svi misle da će ga Nikola nasljediti. No, On skroman i u strahu od te časti bježi u Palestinu gdje živi samačkim životom u molitvi i meditaciji. Vraća se za nekoliko godina upravo kad umire biskup, nasljednik njegova strica. Ovaj puta nije mogao pobjeći i postaje biskup. Od tada noći provodi moleći a dane pomažući nevoljnima i šireći vjeru. Činio je čudesa: utišao je oluju na moru, spasio hodočasnike u brodolomu, spašavao djecu, oživio jednog dječaka.![]()
![]()
Iscrpljen pokorom i poslovima umire 6. prosinca 327. godine u Miri. Zbog turskih osvajanja tijelo mu je preneseno u talijanski grad Bari gdje se i danas časti i slavi.![]()
![]()
Slikari sv. Nikolu prikazuju u biskupskom odijelu s knjigom u rukama, a na knjizi su obično tri vreće zlatnika ili tri zlatne kugle ili tri kruha, kao podsjetnik na njegova dobročinstva. Ponekad je prikazan i sa sidrom ili lađom u pozadini, kao zaštitnik brodara. Budući da je zaštitnik djece, prikazuju ga i sa dvoje ili troje dječice.
4. PROSINAC – sv. Barbara, djevica i mučenica; spomendan![]()
![]()
Sv. Barbara je omiljena svetica u vjerničkom puku i jedna od 14 svetaca pomoćnika u nevolji. Zaštitnica je rudara, arhitekata, ljevača i topnika, vjernici je zazivaju u situacijama opasnim po život. Životopis ove svetice počiva na legendama. Živjela je u 3. stoljeću u Nikomediji u Maloj Aziji. Otac Dioskur bio je trgovac i veliki protivnik kršćana. Htio ju je udati za bogatog prosca. Pametnu, lijepu, učenu i oštroumnu djevojku za sebe su nastojali pridobiti najbogatiji mladići grada. Barbara je odbijala prosce, a sve se više priklanjala maloj grupi pokrštenih koji su u strahu pred carskim progoniteljima živjeli prikriveno. To je primijetio njezin otac i odlučio ju držati što dalje od kršćana.![]()
![]()
Za vrijeme dulje odsutnosti, otac je Barbaru zatvarao u visoku kulu s dva prozora kako bi je očuvao od kršćanskog ‘praznovjerja’. U kuli ju je posjećivao glasoviti kršćanski teolog tadašnjice Origen, koji ju je i krstio. Barbara je dala napraviti i treći prozor na kuli da je podsjeća na Presveto Trojstvo, a na vrata je stavila križ da je podsjeća na Kristovo otkupljenje. Otac ju je zbog toga dao na muke, a kasnije joj sam odrubio glavu. Čini se da je Barbara mučeničku smrt za svoju vjeru podnijela 306. godine. Relikvije su joj prenesene najprije u Carigrad, a potom u Veneciju.![]()
![]()
Uz blagdan sv. Barbare vezani su običaji poput sijanja pšenice u plitku posudu koja će izrasti do Božića. Zelene vlati pšenice usred zime znak su i jamstvo novoga života. U nekim krajevima se, umjesto pšenice, u vodu stavljaju grančice trešnje, jabuke ili kruške koje procvjetaju za Božić. Barbarin kip ili sliku naći ćete u brojnim crkvama. Prikazuje se s kaležom i hostijom, simbolima sakramenta euharistije. Neizostavna je kula s tri prozora, kao i mač, znak njena pogubljenja.
Na poziv rektora Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu preč. Matije Pavlakovića u utorak, 3. prosinca ove godine, u šalatskom sjemeništu gostovao je kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkog prelat dr. Juraj Batelja, postulator u procesu proglašenja blaženim sluge Božjega biskupa Josipa Langa koji je šalatskim sjemeništarcima i odgojiteljima pobliže predstavio lik i djelo ovog velikog sina drevne Crkve zagrebačke.![]()
![]()
Povod za ovaj susret bila je vijest objavljena na mrežnim stranicama Dikasterija za kauze svetih od 25. studenoga ove godine kako je papa Franjo primio u audijenciju kardinala Marcella Semerara, prefekta Dikasterija te ga je ovlastio da isti Dikasterij objavi dekrete u postupcima za proglašenje svetih. Među objavljenim dekretima bio je i onaj o herojski življenim krepostima časnog sluge Božjega Josipa Langa, naslovnog biskupa alabandskog i pomoćnog biskupa zagrebačkog koji je rođen 25. siječnja 1857. godine u Lepšiću (Ivanić Grad), a umro je u Zagrebu 1. studenoga 1924. godine. Njegovo tijelo danas počiva u crkvi Svete Marije na zagrebačkom Dolcu.![]()
![]()
Susret je započeo misnim slavljem u privremenom bogoslužnom prostoru svečane sjemenišne dvorane s početkom u 18 sati kojeg je predvodio prelat Batelja u koncelebraciji sa sjemenišnim odgojiteljima preč. Pavlakovićem i vlč. Premelčem. Đakonsku službu unutar slavlja vršio je sjemenišni magistar vlč. Ivan Čus. Ljepoti euharistije pridonijeli su sjemeništarci svojim skladnim pjevanjem i posluživanjem kod oltara.![]()
![]()
U svojoj homiliji prelat Batelja je sjemeništarcima protumačio navještenu Božju riječ danâ (Lk 10, 21-24), a potom je ukratko predstavio lik biskupa Langa rekavši kako je on „biser i ures klera Crkve zagrebačke sa početka dvadesetog stoljeća koji je ostavio ne samo sjajno svjedočanstvo evanđeoske ljubavi prema bližnjemu nego i snažno nadahnuće kako se evanđelje provodi u život”, pozvavši zatim sjemeništarce da se na svom putu osluškivanja Božjega poziva trajno nadahnjuju na ovako svijetlim primjerima i uzorima svećeničkog života.![]()
![]()
Nakon misnog slavlja i zajedničke večere uslijedilo je prigodno predavanje o biskupu Langu koje je za šalatsku zajednicu pripremio i održao prelat dr. Juraj Batelja.![]()
![]()
Na početku svoga izlaganja mons. Batelja je naglasio kako mu je ovo prvo predavanje otkako je u Rimu objavljen dekret o herojski življenim krepostima sluge Božjega Josipa Langa te je izrazio zadovoljstvo što predavanje održava upravo sjemeništarcima kojima je i sâm svojedobno bio odgojitelj u službi rektora od 1998. do 2005. godine. Zatim je okupljenima ukratko predstavio biografiju ovog najnovijeg kandidata za čast oltara pozvavši sjemeništarce na molitvu po njegovu zagovoru kako bi se izmolilo čudo što je velika stvar za jedan proces beatifikacije i kanonizacije.![]()
![]()
Govoreći o biskupu Langu, predavač se posebno osvrnuo na njegovu nacionalnu osvještenost te da je bio čovjek duboke vjere. Zatim je naglasio i Langovu odgojiteljsku ulogu kao duhovnika i rektora bogoslovije posebno ističući njegovu želju da se povjereni mu mladići odgajaju za Božju stvar, za žrtvu, za savjest te da ih on odgaja vlastitim primjerom. Na tom tragu, mons. Batelja pozvao je okupljene sjemeništarce da dopuste svojim odgojiteljima da ih odgajaju kazavši Langovim riječima: “Ljubite svoju sobu! Učite, pišite, čitajte, držite se reda! Neka vam vrijeme bude dragocjeno jer nema boljeg učitelja od Svetog pisma; nema boljeg prijatelja od Isusa, stoga budi revan i ustrajno radi!”, naglasio je prelat Batelja.![]()
![]()
Pri kraju izlaganja predstavio je i potanko objasnio tzv. poziciju – 1600 jedinica relacija iza kojih stoji marljivi rad preko 1000 ljudi koji su dokazali da je biskup Lang izazov i poruka našem vremenu. Predavač je strpljivo i s puno ljubavi pokazivao sjemeništarcima pisma, propovijedi, dnevnike i ostale dokumente koji svjedoče o svetosti ovoga svećenika, biskupa, profesora, pisca… o njegovoj dobroti srca i bistrini uma s kojom je osvajao srca mnogih.![]()
![]()
Na kraju predavanja mons. Batelja svima je poklonio knjigu “Posljednje propovijedi iz sužanjstva” kardinala Alojzija Stepinca te moći biskupa Langa – svilenu nit uzetu iz mitre biskupa Langa sa plastificiranom prigodnom molitvom za njegov zagovor.![]()
![]()
Susret je završio zahvalom rektora Pavlakovića mons. Batelji uz predaju prigodnog poklona šalatske zajednice uvaženom predavaču.![]()
![]()
*****![]()
![]()
Časni sluga Božji Josip Lang bio je naslovni biskup Alabande i pomoćni biskup zagrebački; herojski je živio milosrđe prema Bogu i prema bližnjima primajući siromahe koje je rado susretao i išao im u pohode. Dok je obnašao dužnost formacije i upravljanja u sjemeništu, uvijek je pokazivao razboritost u praćenju sjemeništaraca te u razlučivanju zvanja mladih ljudi. Uvijek ga je pokretala snažna vjera. Odmalena je neprestano molio, a kad je postao svećenik, posvetio se marljivom slavlju sakramenta ispovijedi.![]()
![]()
Časni sluga Božji Josip Lang rođen je 25. siječnja 1857. u zagrebačkoj nadbiskupiji. Roditelji Dragutin i Maria Cof bili su vrlo pobožni. Otac mu je bio mlinar, a majka dolazi iz obitelji pekara. Tijekom raznih putovanja obitelji zbog posla, otac je uvijek nastavio raditi kao mlinar. Njegovog sina Milana Dragutina opisuju kao jako dobrog čovjeka. Zbog takva njegova karaktera, kada je umro, ostali su mnogi dugovi, jer mnogima nije naplatio kredite, a samim tim nije ni otplatio dugove. Majka je bila poštena žena, nagle i impulzivne prirode. Josip je od malih nogu bio vrlo pobožan. Aktivno je sudjelovao u životu župe, ističući se iskrenom molitvom. Često se povlačio na molitvu u tišini. Smrću njegova oca u 38. godini obitelj je doživjela teška financijska vremena. Njegova je majka zamolila kardinala Mihalovića da Josipa primi u nadbiskupsko sirotište, gdje se intenzivirala njegova molitva i sazrijevao njegov svećenički poziv. Od 1875. do 1877. pohađao je sjemenište, očitujući svoje kreposti milosrđa i pobožnosti. Njegova predanost asketskom životu bila je jednaka njegovoj predanosti studiju, pa ga je kardinal odlučio poslati u Rim da nastavi svoj teološki studij. Boravio je u kolegiju Germanicum, a studij je pohađao na Gregoriani. Njegova tjelesna slabost, uzrokovana strogošću njegovih nadređenih, različitom klimom i prehranom, utjecala je tih godina i na njegov duh, pa se vratio kući umoran i iznutra slab.![]()
![]()
Pomagala mu je majka koja je kao domaćica radila kod župnika Mije Milića. Za svećenika je zaređen 1883. U njegovim prvim apostolskim aktivnostima snažno su se vidjeli i njegovi motivi za svećeništvo. Tijekom dana posvetio se osobnoj molitvi i slušanju vjernika s diskrecijom i dubokom pozornošću. Ljudi su ga poštovali zbog njegove ljudskosti i bogatstva njegova duha. Zapravo, bio je tražen kao ispovjednik. Poslan je sestrama milosrdnicama u zagrebačku bolnicu da pomaže bolesnicima i časnim sestrama. Predavao je talijanski djevojkama koje su pohađale školu kod časnih sestara. Bio je cijenjen zbog svog jednostavnog stila u raznim liturgijskim slavljima. Imao je jednostavnu i zadivljujuću riječ, toliko da su ga uvijek pozivali da propovijeda.![]()
![]()
Godine 1898. morao je nekoliko puta izostati jer je obolio od upale pluća i pleuritisa. Potom je imenovan duhovnikom zagrebačkog sjemeništa. Osobno je pratio sjemeništarce, nudeći uzor svećenika zaljubljenog u Boga i Crkvu. Njegova marijanska pobožnost i njegova osobna pobožnost bili su dirljivi i upečatljivi dubinom svog sadržaja. On je dao prekretnicu u službi slušanja, jer su ga zanimali mladi u svim aspektima, od psihičkog do tjelesnog i duhovnog. Imao je jasnu pedagošku liniju primjerenu vremenu, toliko da ga je kardinal 1908. želio postaviti za rektora sjemeništa. Zbog svoje moralne i duhovne ispravnosti imao je i druge važne uloge poput predsjednika-izvjestitelja zagrebačke kurije i na ženidbenom sudu. Godine 1912. iz razloga koji su nadilazili njegovu osobnost morao je dati ostavku na mjesto rektora.![]()
![]()
Tih je godina Hrvatska bila pod vlašću Ugarske. Kad su mađarske vlasti dale ostavke i umirovile neke profesore Zagrebačkog sveučilišta, izbila je pobuna među omladinom koja je uključila i sjemeništarce, jer je Bogoslovni fakultet bio dio zagrebačkog sveučilišta. Potonji su, ne obavijestivši svoje nadređene, sudjelovali u pobuni. Za ovaj teški čin neposluha stariji svećenici sjemeništa zatražili su ostavku rektora koji je uz veliku poniznost i patnju napustio sjemenište. Sveučilišnoj situaciji pridodao se i problem grada Rijeke koji je bio pripojen hrvatskoj senjskoj biskupiji, a Mađari su ga željeli odvojiti kako bi bio pod njihovom vlašću. Državni tajnik, kardinal Merry del Val, također je bio uključen u ovaj vjerski i politički spor. Časnog slugu Božjega snažno su branili zbog njegovih političkih uvjerenja i odanosti Svetoj Stolici. Nakon službe u sjemeništu dodijeljen je katedralnoj župi: ispovijedao je, propovijedao i iskazivao veliku ljubav prema najpotrebitijima.![]()
![]()
Godine 1914. zagrebački nadbiskup Antun Bauer zatražio ga je od cara i Svete Stolice za svog pomoćnog biskupa. U dokumentaciji predočenoj državnom tajniku opisan je kao vrlo vrijedna osoba koju krase velike vrline. Izabran je za biskupa te je uživao poštovanje i simpatije svećenstva i naroda Božjega.![]()
![]()
Njegov apostolat bio je vrlo intenzivan te je evangelizirao riječju i primjerom. Zauzeo se za uspostavu kršćanske i katoličke savjesti u pogledu politike i društvenog djelovanja. Također se uključio u dijalog s istočnim Crkvama. U njegovu apostolatu važno je mjesto bilo rezervirano za siromahe i bolesne. Imao je i vrlo duboku ljubav prema Euharistiji za koju se pripremao te je sudjelovao na euharistijskim kongresima, držeći kateheze o važnosti svakodnevne mise.![]()
![]()
Od 1923. njegovo zdravlje se stalno pogoršavalo te je 1924. imao srčani udar zbog kojeg je bio hospitaliziran. Zdravlje mu se od tada pogoršalo. Monsinjor Lang preminuo je s vedrinom koja ga je pratila kroz život.![]()
![]()
Glas svetosti koji je uživao već za života nastavio se i nakon njegove smrti, toliko da je bl. Alojzije Stepinac želio pokrenuti proces beatifikacije. Posjećujući zagrebačku katedralu 1994., sedamdeset godina nakon njegove smrti, tadašnji papa sveti Ivan Pavao II. prisjetio se Josipa Langa, navodeći ga među onim “u dugom nizu muškaraca i žena koji su se u naše vrijeme istaknuli živeći kršćanske kreposti.” (životopis preuzet sa mrežnih stranica Ika)
3. PROSINAC – sv. Franjo Ksaverski, redovnik, prezbiter, misionar u Indiji i istočnoj Aziji; spomendan![]()
![]()
Sv. Franjo Ksaverski, isusovac i jedan je od najvećih misionara svih vremena. Rođen je 7. travnja 1506. godine u obiteljskom dvorcu Xavier u kraljevini Navari (Španjolska). Od 1525. studirao je u Parizu i doktorirao 1529. Počeo je sanjariti o jednoj višoj karijeri, bogatoj prihodima u svojoj domovini. Kao student u Parizu upoznao je Ignacija Loyolu. On mu je često ponavljao riječi iz Evanđelja: “Što koristi čovjeku, ako dobije cijeli svijet, a izgubi svoj život” (Mk 8,36). Pod vodstvom Ignacija Loyole obavio je velike duhovne vježbe od 40 dana koje ga zauvijek upraviše prema Božjoj ljubavi i spasenju duša. Zajedno su osnovali prvi mali odred Družbe Isusove, a za svećenika je zaređen 1537. u Veneciji. Kada je general Družbe sv. Ignacije zatražio misionare za Indiju, Franjo se spremno ukrcao na trgovačku lađu s časoslovom, krunicom i raspelom – svojim oružjem za “svetu borbu”.![]()
![]()
Prva zemlja u kojoj je djelovao kao misionar bila je Goa u Indiji. Gubavi, bolesni i gladni zvali su ga “Veliki otac”. Iz Indije je krenuo dalje i misionario je u Indoneziji, Malaku, Molučkom otoku i Japanu, gdje je kao prvi misionar osnivao kršćanske zajednice. Propovijedao je na ulicama i cestama, njegovao bolesnike i nemoćnike, liječio gubavce. Nisu ga smetale ni strašne vrućine ni ubitačne hladnoće, a pješice je prelazio tisuće kilometara. Prorok i čudotvorac, stišavao je oluje i ozdravljao neizlječive. Unatoč teškoćama s domorodačkim jezicima znao je obratiti i čitava naselja. Ta naselja i krajevi u kojima je djelovao, ostali su odani vjeri katoličkoj do dana današnjega. Razbolio se na plućima i preminuo na današnji dan, 3. prosinca 1552, na otoku San Tchao, 14 kilometara od južne kineske obale u koju je želio doći, uvjeren da mnoge duše propadaju jer im nema tko navijestiti Krista. Blaženim ga je proglasio 1619. papa Pavao V, a svetim 1622. papa Grgur XV. Tijelo mu je preneseno u Gou, a ruka mu je pohranjena u oltaru crkve Il Gesù u Rimu. Papa Pio XI. proglasio ga je zaštitnikom svih misija 1927. godine. Zaštitnik je misija, misionara i brodara. Slikari ga prikazuju u isusovačkom talaru s križem u ruci.
Na prvu nedjelju došašća, 1. prosinca ove godine, sjemenišna zajednica sa zagrebačke Šalate započela je svoj adventski hod prema svetkovini Božića obredom blagoslova adventskog panja i paljenjem prve adventske svijeće u atriju Sjemeništa.![]()
![]()
Okupljanjem uz pjesmu u sjemenišnom atriju započeo je obred blagoslova kojeg je predvodio vlč. Luka Premelč, duhovnik u Sjemeništu uz prisustvo sjemeništaraca koji su se te večeri vratili sa slobodnog vikenda.![]()
![]()
Uvodeći u slavlje blagoslova duhovnik Premelč je istaknuo sljedeće: „Dragi sjemeništarci, večeras započinjemo naš adventski hod. Tijekom liturgijske godine Crkva slavi cijelo Kristovo otajstvo: od Utjelovljenja i Rođenja do Uzašašća, do dana Pedesetnice i očekivanja blažene nade i dolaska Gospodnjeg. Nova liturgijska godina započinje vremenom došašća, vremenom iščekivanja, obraćenja i nade. Iščekujemo ponizan Spasiteljev dolazak u naše smrtno tijelo, iščekujemo i Njegov drugi slavni dolazak. Dok ga čekamo, liturgija ovoga vremena poziva nas na obraćenje, ali i na svjedočenje radosne nade da u ovom svijetu budemo sol zemlje i svjetlost svijeta. Večeras smo se okupili u atriju našeg Sjemeništa, da bismo ovdje, pod pogledom blaženog kardinala Alojzija Stepinca, zapalili prvu svijeću na sjemenišnom adventskom panju. Ovaj panj gleda i naša nebeska Majka Marija – čuvarica našeg „sjemeništa malenih“. Ona nam pokazuje kako čekati Božji dolazak, kako mu se radovati, kako ga primiti i kako ga slaviti.“, zaključio je, između ostalog, vlč. Premelč.![]()
![]()
Nakon blagoslovne molitve i škropljenja blagoslovljenom vodom svečano je upaljena prva adventska svijeća – Svijeća proroka i Svijeća nade. Obrazlažući okupljenima tematiku toga svjetla duhovnik Premelč je kazao: „To slabašno svjetlo znak je naše čežnje za Bogom i njegovom puninom u vremenu kada se teško pronalaze i brzo gase oduševljenja, a žeđ za konačnim smislom biva sve većom. To upaljeno svjetlo simbol je snage malenosti. Ono je pokazatelj našeg proročkog poslanja. Ono nas uči da je smisao postojanja u izgaranju, darivanju i nesebičnosti stoga ga je važno održati i s njime bdjeti u ljubavi.“![]()
![]()
Po završetku obreda blagoslova i paljenja prve adventske svijeće uslijedila je svečana pjevana molitva druge večernje časoslova naroda Božjega u sjemenišnoj svečanoj dvorani koju je predvodio velečasni Duhovnik u zajedništvu sa sjemeništarcima.![]()
![]()
Ljepoti slavlja pridonijela je sjemenišna svečana asistencija te sjemenišni koralisti svojom pobožnom pjesmom.![]()
![]()
Na početku ovog povlaštenog liturgijskog vremena zamolimo Gospodina da nas nauči kršćanski bdjeti u zauzetosti za svoje bližnje te da mu uvijek budemo zahvalni za ljude, događaje i doživljaje koji ostavljaju blagoslovni trag u nama jer ta nam iskustva pomažu da uklanjamo tamu iz svoga života i budemo blagoslov drugima.
