„Samoća – mjesto prepoznavanje vlastite vrijednosti!“
Na samom početku milosnoga vremena korizme od petka 24. pa do nedjelje 26. veljače ove godine, u rodnoj kući sluge Božjeg Petra Barbarića u mjestu Šiljevišta u Bosni i Hercegovini, održane su ovogodišnje duhovne vježbe razlučivanja životnoga poziva za maturante Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu. Domaćin susreta bilo je Travničko sjemenište „Petar Barbarić“ na čelu s ekonomom don Josipom Dedićem, a voditelj duhovnih vježbi bio je sjemenišni duhovnik vlč. Luka Premelč.
Na ovim, za njih izuzetno važnim, duhovnim vježbama pred kraj srednjoškolskog obrazovanja, a uoči odabira daljnjeg životnog puta, sudjelovala su trojica maturanata sa zagrebačke Šalate: Domagoj Banja (Bjelovarsko – križevačka biskupija), Mario Dermišek (Sisačka biskupija) i Fran Kuharić (Varaždinska biskupija).
Trodnevne duhovne vježbe započele su zazivom Duha Svetoga kao najvažnijeg i najvjernijeg voditelja i suputnika u trenucima razlučivanja i odluke. Potom je uslijedilo pokorničko bogoslužje i pojedinačna ispovijed da bi čistoća srca, kao dar Božjeg milosrđa, bila temelj boljeg osluškivanja i prijateljevanja s Bogom. Sjemeništarci su zatim molitvom svete krunice zazvali zagovor Majke Marije te pobožnošću križnog puta, osobito važne duhovne pripreme kroz korizmeni hod, odlučili približiti se muci Gospodina Isusa Krista.
U večernjim satima prvog dana duhovnik Luka održao je prvi nagovor u kojem je, kao prvu veliku temu, predstavio važnost samoće i sjemeništarce kroz nagovor potaknuo da dublje razumijevanje te konkretnije življenje samoće kao izuzetno važnog elementa duhovnog života, osobito u svećeničkoj službi. Da bi sjemeništarci prepoznali koliko je samoća važna, ne samo za naše živote već u životu i djelu Gospodina Isusa Krista, voditelj ih je uputio na razmatranje prvog poglavlja Markova evanđelja (Mk 1, 32-39). Bez samoće, bez tišine naš je život razarajući, stalna trka ispunjena bukom i površnošću, trka u kojoj sve više postajemo „od“ svijeta – i stoga nam treba mirno središte, mjesto gdje susrećemo Gospodina i sami sebe, mjesto gdje „punimo baterije“ i osluškujemo Božju volju za naš život. Svijet nas samo mjeri koliko smo korisni, ali korisnost nije jednaka vrijednosti.
Subotnji dan sjemeništarci su proveli u šutnji, posvetivši darovano vrijeme Bogu i samima sebi. Kroz dva prijepodnevna nagovora, voditelj je kroz dva evanđeoska teksta (Mk 6, 30-44; Iv 16, 16-22) sjemeništarce upozoravao, ali i poticao da je u ovome svijetu zaraženom bolešću ravnodušnosti neprocjenjivo važno hraniti i jačati svoju brižnost. Upravo u samoći raste brižnost – briga, sudjelovanje u boli, patnji, nemoći, ali i radosti naših bližnjih. Voditelj je zatim približio sjemeništarcima važnost strpljivosti te iščekivanje susreta s Gospodinom kao faktor koji utječe na našu sadašnjost. Iako je naš ovozemaljski život kratko vrijeme, nemojmo se bojati hrabro i u nadi hodati naprijed, brinući i davajući se bližnjima.
Promišljanje brige i života kao davanja dovelo je do druge velike teme duhovnih vježbi – promišljanje svećeničkog poziva imajući na pameti da je dobar svećenik ponajprije Kristov učenik. Danas kada većina ljudi u svećenicima mjeri samo njihovu korisnost i time im postavlja vrijednost, važno je kao svećenik još dublje prionuti Kristu, Njegovom križu i patnji. Svećenik bez Krista je izgubljen u ovom svijetu i opasan za sebe i bližnje. Temelj svećeničkog poziva nalazi se u tri pojma: Bog, evanđelje te služenje. Tumačeći ta tri pojma voditelj je želio maturantima prikazati ljepotu i bogatstvo, ali i ozbiljnost te odgovornost svećeničkog života, pozivajući ih k tome da promišljaju zove li Gospodin i njih u tu dragocjenu službu. Odgovor na to pitanju tražili su kroz pojedinačno klanjanje pred Presvetim u kojem je svatko od nazočnih imao priliku biti u najdubljem i najintimnijem duhovnom odnosu sa Gospodinom, kroz tišinu i samoću.
Tema zaključnog nagovor svoje sidrište pronašla je u važnosti svećeničkog djelovanja kako nam ga donosi Poslanica Hebrejima (Heb 5, 1-4). Po Kristovom primjeru živimo i djelujmo za Boga i za naše bližnje. Da bi ostvarili Božji plan trebamo se svakoga dana davati – žrtvovati. Kroz svakodnevno slavlje i sudioništvo u svetoj misi, kao izvoru snage i moći svakoga svećenika kao i svakoga vjernika, maturanti su posebno razmatrali kako je svećenik zapravo in persona Christi – u osobi Gospodina Isusa Krista. Duhovne vježbe zaključene su molitvom i citatom sv. Majke Terezije: „U životu nije bitno kako govorimo nego kako vjerujemo, živimo, ljubimo i svjedočimo Isusa Krista, našega Spasitelja!“
Neka im dobri Gospodin pomogne izabrati pravi životni poziv te ih učini svojim suradnicima u izgradnji njegova Kraljevstva u ovome svijetu. Preporučamo ih u Vaše iskrene molitve da postanu istinski radnici za boljitak naše domovine i Crkve u Hrvata.
