U prigodi 147 godina od rođenja i 82 godine od smrti dr. don Ante Alfirevića, isusovca i svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije, u petak 28. siječnja upriličeno je otkrivanje njegove spomen biste na rivi u Kaštel Sućurcu.

Otkrivanju biste prethodilo je svečano misno slavlje koje je u župnoj crkvi Sv. Jurja m. predvodio splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Marin Barišić.

Na poziv predsjednika udruge “Podvorje” Milivoja Bratinčevića u ovom Slavlju sudjelovao je i preč. Matija Pavlaković, rektor Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu u svojstvu izaslanika ustanove kojoj je o. Alfirević bio ravnatelj od 1941. do 1945. godine.

Na početku misnog slavlja župnik don Ivan Delić pozdravio je sve okupljene koji su došli iskazati čast i moliti za don Antu Alfirevića: nadbiskupa, p. Ivana Šestaka s Fakulteta filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, rektora Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu preč. Matiju Pavlakovića, biskupova tajnika don Nikolu Šakića, časne sestre s Lovreta, članove udruge “Podvorje“ iz Kaštel Sućurca koji su zajedno sa župom organizatori ovog događanja, gradonačelnika Kaštela g. Denisa Ivanovića, obitelj pok. don Alfirevića kao i sve okupljene vjernike.

„Don Ante je pripadao svima nama, a najviše Gospodinu. Vjerujem da ga je on prepoznao kao svoga vjernoga slugu. Dijeli nas povijesni odmak od njegova života i smrti, ali povezuje nas ono što je on utkao u povijest i život naše Crkve i našega naroda. Postavljanjem ove biste nastojat ćemo ga zadržati u memoriji svoga rodnog mjesta“, kazao je nadbiskup Barišić uvodeći u slavlje. Približivši u homiliji okupljenim vjernicima život i rad don Ante istaknuo je kako ovo što mi baštinimo danas ima svoju povijest i temelje u koje su mnogi ugradili svoje talente, duhovnost i rad iz ljubavi prema Bogu i čovjeku. „Dostojno je da vrednujemo te velikane našeg naroda među koje svojim kratkim i plodonosnim životom i radom spada i don Ante. Možete biti ponosni na njega kao i na još jednog vašeg sugrađanina o. Bernardina Sokola, čija bista već krasi sućuračku rivu“.

Osvrćući se na evanđelje dana u kojem Isus uspoređuje Kraljevstvo Božje sa sjemenom koje je bačeno u zemlju, nadbiskup je pozvao sve okupljene da odvojimo vrijeme za molitvu, razmišljanje i susret s Gospodinom kako bi u svom životu mogli stvoriti prikladan teren za sjeme riječi Božje. „Don Ante je bio plodno tlo i njegovao je odnos sa riječi Božjom. Ovo sjeme sije se i u nama i oko nas. Potrebno je, poput don Ante, imati povjerenja i pouzdanja u Gospodina te strpljenja s Bogom, sa samim sobom i sa bližnjima“, zaključio je nadbiskup.

Pred kraj misnog slavlja okupljenima se obratio p. Ivan Šestak koji se prisjetio 2016. godine i otkrivanja spomen ploče na rodnoj kući dr. don Ante Alfirevića, kao i okruglog stola „Dr. don Ante Alfirević – život i djelo“ koji je održan u Kaštel Sućurcu. „Don Ante je bio primjer čovjeka koji se ne zadovoljava osrednjošću već uvijek želi činiti više za Boga i čovjeka. Svaka vrsta ideologije je potpuno bespomoćna pred ljudima poput njega koji djeluju na duhovnom i intelektualnom području utiskujući u duše mladih Božji pečat i pečat slobode“, naglasio je p. Šestak.

Nakon mise slavlje je nastavljeno otkrivanjem spomen biste don Ante Alfirevića na rivi u Kaštel Sućurcu. Autor biste je akademski kipar Kažimir Hraste, a bistu su otkrili predsjednik udruge „Podvorje“ Milivoj Bratinčević i Antun Alfirević u ime obitelji pok. don Ante. Potom je mons. Barišić izmolio molitvu odrješenja te blagoslovio bistu ističući da je don Ante imao ljubav za malog čovjeka. „Brinuo se za njegovo tijelo i kruh, ali gledao je na čovjeka cjelovito znajući da čovjek ne živi samo o kruhu već i o riječi Božjoj“. Potom su položeni vijenci, a završnu riječ izrekao je g. Milivoj Bratinčević koji je zahvalio svima koji su na bilo koji način doprinijeli realizaciji ove svečanosti.

Anton Ante Alfirević, svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije, a potom član Družbe Isusove rođen je u Kaštel Sućurcu 26. siječnja 1875. u težačko-posjedničkoj obitelji kao prvorođenac od brojne djece Grge Alfirevića i Andrijane r. Jerkunica. Pučku školu pohađao je u svom rodnom mjestu. Osmogodišnju gimnaziju započeo je u državnoj gimnaziji u Splitu, a nastavio u franjevačkoj u Sinju te ju je dovršio u spomenutoj splitskoj od g. 1893. kad je stupio u tamošnje Biskupsko sjemenište do 1896. kad je maturirao. Filozofiju i teologiju studirao je u Rimu na Papinskomu sveučilištu Gregorijana kao konviktorac kolegija Germanico-Hungaricum. Tamo je postigao doktorate iz filozofije i teologije te je 1891. bio zaređen za svećenika Splitsko-makarske biskupije. Po povratku u Split vršio je službu sjemenišnog duhovnika (1902.-1912.) i profesora katehete viših razreda državne gimnazije (1903.-1919.), a od 1906. i novootvorene privatne Biskupske gimnazije. Godine 1919. u Zagrebu stupa u isusovački red. Tu je od 1929. do 1936. bio superior isusovačke rezidencije, a potom je u Sarajevu do 1941. bio rektor bogoslovnog sjemeništa i profesor na tamošnjoj Visokoj bogoslovnoj školi koju su tada vodili isusovci. Ratne je godine 1941.-1944. proveo u Zagrebu, gdje je vršio službu rektora Nadbiskupskog sjemeništa i ravnatelja Nadbiskupske klasične gimnazije. Umro je u Zagrebu 17. siječnja 1945.

U splitskom razdoblju svoga života istaknuo se kao gimnazijski profesor, duhovni vođa i organizator katoličke duhovne i svjetovne mladeži, ujedno promicatelj zadrugarstva (osnivač Hrvatske štedione i Zadružnoga saveza u Dalmaciji). Bio je jedan od prvaka Hrvatskoga katoličkog pokreta općenito i vodeća osoba toga gibanja u Dalmaciji do godine 1909., otkad je glavnu ulogu preuzeo Ivan Butković, profesor u Centralnomu bogoslovnom sjemeništu u Zadru. Pokretač je osnivanja društva „kršćanskih socijala – obrtnika i radnika“ u Splitu i društva „Pavlinović“ za katoličke akademičare iz Dalmacije. Jedan je od osnivača i suradnika niza katoličkih periodičkih publikacija, kao što su novine: „Dan“ i „Mladost“, časopisi „Hrvatska straža“ i „Život“ (dva posljednja i „Glasnik Srca Isusova“ neko je vrijeme i uređivao).

Surađivao je još i u „Vrhbosni“, Katoličkom listu, Kršćanskoj školi, „Prosvjeti“, „Hrvatskoj prosvjeti“ i „Novoj reviji“. Osim mnogih kraćih i duljih članaka i rasprava s područja filozofije, teologije, sociologije i psihologije objavio je i više književnih kritičkih osvrta i roman „Kroz trnje ovoga svijeta“ (1904./05.), a u zagrebačkom Katoličkom listu pisao je i o arheologiji i starokršćanskoj umjetnosti. Autor je niza knjiga, kao što su: „Odakle živuća bića“ (1904.), „Euharistijski kongres u Zagrebu“ (1923.), „Svetost crkve u 20. vijeku“ (1929.), „Sv. Ćiril i Metod, slavenski apostoli“ (1935.), „Bliže k Bogu“ (1938.) itd. U domoljubnim nazorima bio je blizak pravaškim idejama, kao što je to bio i katolički pokret početnoga razdoblja općenito.

Preuzeto sa: ika.hkm.hr