Prelat Njegove Svetosti
Mons. dr. Juraj Batelja
kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkog i
generalni postulator za kauze beatifikacija i kanonizacija
u Zagrebačkoj nadbiskupiji
Homilija prigodom Nacionalnog susreta sjemeništaraca i odgojitelja RH i BiH
Krašić, župna crkva Presvetog Trojstva
11. svibanj 2024. u 19 sati
Liturgijska čitanja: Hoš 6, 1-6; Mk 6, 45-52
Predragi u Kristu Isusu!
Božja riječ koju nam je prenio prorok Hošea govori o čovjeku koji se svakodnevno pouzdaje u Božju pomoć. Traži ga, zaziva, pokušava doprijeti do njega. Ponekad se čovjeku može pričiniti da mu Bog ne odgovara na njegove prošnje. Stoga sâm Bog silazi da utješi, ohrabri izabrani narod i podsjeti ga da mu je mila ljubav, a ne žrtve, da mu je milo bogoslužje, a ne paljenice.
Mi, danas ovdje sabrani u Isusu Kristu Uskrsnulome, na susretu sjemeništaraca – a to znači na zborovanju onih koje Bog okuplja, koje Bog izabire, štoviše, koje on poziva – radosni smo i ponosni kod spoznaje da je Bogu stalo do nas, da Bog računa s nama, da nas neće prepustiti smrti, nego uzdržati u životu. Štoviše, Bog jamči da je s nama, i da će ostati s nama u sve dane do svršetka svijeta; i da želi s nama, ne bez nas, graditi Božje kraljevstvo na zemlji te ljudima pripremati put do proslave u nebu. Samo u tom vidu razumljiv je poziv u crkvenu službu, poziv na život u duhu Evanđelja, zvanje vjerom nadahnuto, služenje svetošću prožeto. To nije naše umovanje, to je Božji dar. Zato poziv i zvanje traže velikodušnost, oduševljenje, radost u srcu, sreću u duši. Prisjetimo se riječi blaženog Alojzija Stepinca, koji je primjenjujući Isusove riječi rekao: »Kako bi mogao svećenik stajati skrštenih ruku, kad Isus veli: ‘Došao sam oganj donijeti na zemlju i što hoću nego da se razgori!’« Ali ne bilo kakav oganj! Ne oganj strasti, nego milosti, ne vatru mržnje, nego ljubavi, ne srce plačljivo, nego radosno, ne vatru grešnih navika, nego odlučnu volju. Naime, samo hrabar i Bogu vjeran učenik može vjerodostojno reći: »Evo me, Gospodine! Mene pošalji!«
Samo takav učenik proslavlja Boga riječima sv. Pavla: »Milošću Božjom jesam što jesam!« »Sve mogu u onome koji me jača!«
Dragi moji mladi prijatelji! Čuli smo kako je Isus svoje učenike zamolio da uđu u lađu i da odveslaju prema Betsaidi. Nakon što je otpustio mnoštvo, otišao je u goru da se pomoli. Uvečer pak lađa bijaše posred mora, a on sâm na kraju. Vidjevši kako se učenici muče veslajući, jer im bijaše protivan vjetar, dođe k njima hodeći po moru. I htjede ih mimoići. A oni, vidjevši kako hodi po moru, pomislili su da je utvara i silno se prestrašili. A Isus im reče: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« I uziđe k njima u lađu, a vjetar utihnu.
Eto i nas u lađi, u krašićkoj župnoj crkvi. Kao da nam je sâm Gospodin Isus predložio da doveslamo na mjesto gdje je za njegovo ime živio, trpio i umro blaženi Alojzije Stepinac. I on je bio sjemeništarac, bogoslov, pripravnik za svećeništvo. Nikada posljednji, ni u čemu osrednji, u svemu najbolji!
U proljeće 1919. Alojzije se s bojišnice Prvoga svjetskog rata vratio u rodni dom. Bio je odlučan u jednome: »Idem bilo kuda, u bilo koje zvanje, samo u bogosloviju ne!« Teška odluka! Za mnoge nerazumljiva! Kako li je bilo njegovoj majci koja je više od 20 godina postila i molila da on postane svećenik? Ali on je, vidjevši dvostruki život nekih svećenika, odlučio: »Gledao sam ovdje u blizini nekoliko žalosnih primjera svećeničkog života. Bojao sam se zato, da ne bih kojom nesrećom krenuo njihovim putem; odlučio sam: ‘Radije ne biti svećenik’.«
Pa ipak, tko se s Bogom hrva, dobar boj bije. Takav je uvijek u Božjoj blizini. Uskoro je prevladala milost Božja i Alojzije je odlučio poći u bogosloviju.
Rektor ondašnjeg zagrebačkog sjemeništa mons. Josip Lončarić pismeno je posvjedočio da je Alojzije mladić »dobar, čestit, svim srcem odan Bogu«. Rektor Roko Rimml o njemu je u kroniku sjemeništa Germanicum u Rimu zapisao: »Svećenik sa svakog gledišta izvanredno dobra značaja, iskreno pobožan i vjeran u obdržavanju zavodske stege, vrlo marljiv u učenju.« Možda će se u čijoj pameti sada pojaviti misao: Pa to su uobičajene fraze. Pitam vas mlade, na raskršću života, dok razmišljate komu srce dati, komu ljubav darovati: možete li poput blaženog Alojzija, nakon godinu-dvije, tri ili četiri godine boravka u sjemeništu ili klerikatu poput njega reći: »Sretan sam što živim iz vjere.« Takav je mladić prema Kristu i prema stvorenju, prema djevojkama imao stav ljudskog poštovanja, kršćanske ozbiljnosti, vjerničke zrelosti. Ako ne vjerujete mons. Lončariću ili rektoru Rimmlu, vjerujte djevojci s kojom je Alojzije bio naumio sklopiti kršćanski brak. Ona ga je na temelju njegova vjerničkog uvjerenja i čestitog ponašanja, u trenutku odluke da ne pristane na brak s njime, opisala ovim riječima: »Baš zato što Te držim previše poštenim i plemenitim, ne mogu i ne smijem da Te varam, moram dakle za dobro oboje nas reći da pođemo svaki svojom stazom. Moja bol nije malena, ali vidim da moram reći ove pjesnikove riječi: ‘Zmenoj ne gre se k sreći!’ − Ti si tako dobar čovjek, tako sjajna i zamamna partija i ja, znam, bolje neću i ne mogu imati; sve to ja znam i poimljem, ali znam i sebe i ne bi mogla onako kako bi htjela i morala. Volim nikako, makar i nikada priseći − nego polovično.« Možemo to sažeti i u ovu njezinu rečenicu: »Alojzije, Tvoji su ideali previsoki i ja sam se umorila leteći za tobom.«
Što nam sve ovo govori? Govori nam to da tek onaj koji živi iz vjere, koji vjeru ražaruje molitvom, koji vjeru hrani euharistijom shvaća što znači živjeti iz vjere. Onoga koga Bog zove on i oprema za svetu službu. Rekao je jednom blaženi Alojzije: »Bilo bi smiješno očekivati, da će Bog svakog pojedinog kandidata čudom uzimati u svoju službu. Pozvani mora revno moliti Duha Svetoga za svjetlost u izboru tako važnoga zvanja jer, nije dosta samo dobra volja, nego se traži i sposobnost, cjelovito, a ne podijeljeno srce.«
Što on nama danas poručuje? Isto ono što je poručivao svećenicima pozivajući ih na vjernost Kristu Gospodinu: »Najveći interes svakoga svećenika treba biti da u časti čuva svoj svećenički život. Budite sol zemlje i svjetlo svijeta! U pokvarenom svijetu budite kvasac Evanđelja!«
Što bl. Alojzije nama danas poručuje? Isto ono što je kao mladi nadbiskup koadjutor govorio sjemeništarcima na Šalati 1934. godine: »Znam, kolikim je žrtvama Dječačko sjemenište izgrađeno i kolikom je spremom vođeno. Od njega očekujemo svi i u budućnosti najljepše plodove. Tko ne bi ljubio našega divnoga sjemeništa, tko ne bi svu snagu upotrijebio, da ono i dalje donosi sjajne plodove? Svaki dan sjećat ću ga se u mementu kod svete Mise, a katkada ću prikazati i svetu Misu za nj. Nijednu žrtvu ne ću držati prevelikom za tako uzvišeni cilj.«
Braćo i sestre! Eto tako govori duhovni pastir, otac, brat, nasljednik apostola u lađi Crkve zagrebačke i Crkve u hrvatskom narodu. On nam se obraća i govori: »Ako postoji na svijetu štogod lijepa i uzvišena, onda je to sigurno svećeničko služenje. Postoji li na zemlji neko služenje koje bi bilo na korist vidljivom i nevidljivom svijetu, kao što je sveto svećeničko služenje? Nema ga! To je mogao ustanoviti samo Bog. A kada Bog uzdiže jednog čovjeka na takvo dostojanstvo, onda je sveta čovjekova dužnost da učini sve što je moguće, i sve što može, da se dostojno pripremi, a dužnost je i drugih da mu pomognu u toj pripravi. Ne znam, da li bi moglo biti djelo Bogu ugodnije, dušama spasonosnije, narodu korisnije i narodu i svima potrebnije od ovoga.«
Jednom je ovdje, kao zatočenik, rekao nećaku svoje sestre, koji se pripremao poći u sjemenište: »Znaj veći dar ne možeš dati sebi, svojim ukućanima, hrvatskom narodu, već dobrim svećeničkim životom. Sve su prilike takve da možeš takav postati. Ali znaj da je bolje biti dobar kršćanin, nego zao svećenik. Još imaš vremena, da doneseš ispravnu odluku.«
Jednog je dana dječaku, koji je želio poći u sjemenište, po župniku poslao prekrasnu sliku Srca Isusova, s time da svaki dan tri puta moli pred tom slikom: »O Isuse dobri, učini da postanem dobar svećenik po Srcu Tvojem!« − »Ja sam uvjeren – rekao je kardinal Stepinac − ako bude mali to činio svaki dan − Gospodin će milo na nj pogledati i uslišati njegovu molitvu.«
Eto dragi sjemeništarci! Budite sigurni u lađi u kojoj je kormilar Krist, koji vam svednevice govori: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« Uočite da se zvanje rađa iz molitve, da zvanje raste po molitvi, da zvanje dozrijeva u molitvi. Budite pobožni Majci Božjoj, majci svakog sjemeništaraca i svećenika.
Prekosutra je spomendan ukazanja Majke Božje u Fatimi. Želja je Marijina da bude što više spašenih i otkupljenih duša. Neka njezin primjer ljubavi prema Bogu i spremno vršenje volje Božje oblikuje vaš sjemeništarski, ali i budući svećenički život. Ako s Majkom Isusovom budete uz križ njegov stajali, s njome jade jadovali, ostvarit ćete svoj cilj, ispunit će se vaše želje. I tad ćete drukčije moliti. Ona je majka svećenikâ. S ljubavlju bdije i nad vama, pripravnicima za svećeništvo. Kad spoznate ljubav kojom vas Ona ljubi, još ćete više zavoljeti svoje zvanje.
Blaženi Alojzije često je ponavljao kako je u svim kušnjama života, u svim opasnostima za život, u svim strepnjama za sveto zvanje osjećao zagovor Majke Božje. Zato je pred kraj života uskliknuo: »Hvala Majci Božjoj za više nego majčinsku pomoć u cijelom mome životu.«
Stoga, dragi sjemeništarci, i vi častite Majku Božju. Rado se utječite u zagovor bl. Alojzija Stepinca. A mi, koji vam se veselimo, koji vas iščekujemo, koji u vama gledamo buduće radosne i odvažne navjestitelje Evanđelja, nastavit ćemo moliti da dobri Bog Crkvi u Hrvata i hrvatskom narodu pošalje dobre i svete svećenike. Eto, i Božji narod krašićke župe i hodočasnici bl. Alojziju rado će vršiti Isusovu zapovijed: »Molite gospodara žetve da radnike pošalje u svoju žetvu!« Molite i vi, mladi moji prijatelji, molite da u buci svijeta raspoznate glas Isusov, da se na taj poziv odazovete i da ga u svetoj službi ostvarite. Dao Bog!
Amen.
