Na desetu nedjelju u nizu crkvene godine, 09. lipnja ove godine, sjemeništarci i odgojitelji Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu hodočastili su u župu Uzvišenja Svetog Križa u Dugo Selo (Lukarišće) gdje su sudjelovali u nedjeljnim misnim slavljima. Ujedno, te nedjelje Crkva u Hrvata slavila je i 337. obljetnicu izbora svetog Josipa za zaštitnika Hrvatske.
Na poziv domaćeg župnika vlč. Tomislava Kralja, koncelebrirana misna slavlja u velebnoj župnoj crkvi u Lukarišću s početkom u 9 i 11 sati predvodili su sjemenišni odgojitelji vlč. Luka Premelč i preč. Matija Pavlaković.
Tumačeći Božju riječ predslavitelji su, svaki iz svoga kuta gledišta, protumačili nedjeljna svetopisamska čitanja, naglasivši kako u navještenom evanđeoskom odlomku (Mk 3, 20-35) „nalazimo dva načina neprihvaćanja, dva vidika odbijanja, dvije suprotnosti u odnosu na Isusa: onaj na koji to čini Isusova rodbina i onaj na koji to čine pismoznanci. Prvi sude prema obrascima uobičajenih ponašanja, a tu, čini se, Isus ne ulazi sa svojim riječima i djelima. Stoga rodbina, oni koji su mu najbliži, zaključuju: „Izvan sebe je!“. Druga ga skupina – oni koji predstavljaju ‘teološki autoritet’ – optužuju sofisticiranije, odnosno s teološkim predznakom: „Belzebula ima, poglavicu đavolskoga!“ Dakle, ili je lud ili opsjednut. Što osjećamo kada smo i sami, kao kršćani, stavljeni pred takve stavove? Trebamo li se tomu čuditi ili ljutiti? Trebamo li reći da Isus ipak nije izvan sebe? Možda i ne čudi ovakva reakcija ako se svemu nadoda čudno Kristovo pitanje: „Tko je moja majka i braća moja?“ Krist se uzdiže na drugu razinu, tamo gdje ne postoje prava na temelju zemaljskih veza, pa čak niti na temelju najdubljih odnosa koji se izriču u rodbinstvu. Prava su tek mogućnosti prihvaćanja. Svi možemo postati najbliži članovi Kristove obitelji, utemeljene na otkupiteljskomu darivanju iz ljubavi koja nadilazi vrijeme i prostor. Kršćanin se ne treba iznenaditi ako će biti optužen da je izvan sebe, da nije navezan na ono na što su navezani ljudi iz današnjeg evanđelja. Kršćani koji su svoje kršćanstvo zaustavili na nejasnim obrisima podataka u krsnome listu, koji ne žele prihvatiti da kršćanski identitet traži prepoznavanje i da je za to prepoznavanje potreban glagol ‘činiti’, ti će kršćani tražiti prava na Isusa, neku vrstu monopola, ali neće uspjeti dosegnuti puni smisao kršćanskog rodbinstva. Molimo Boga da budemo kršćani izvan sebe, jer je to jedini put iskrenoga sebedarja koje čovjeka vraća čovjeku i daje mu nove okvire u kojima će znati odgovoriti na Božja pitanja: „Čovječe, gdje si?“ i: „Što si učinio?“ – vršeći Božju volju“, zaključili su, između ostaloga, oba propovjednika.
Ljepoti misnih slavlja pridonijeli su sjemeništarci svojim ministriranjem, a iskustvo duhovnoga poziva i radost življenja unutar sjemenišne zajednice posvjedočili su: Nikola Bilonić (Đakovačko-osječka nadbiskupija) te Ivan Sičaja i Matia Bajrić (Sisačka biskupija) sjemeništarci prve i druge godine nakon svake svete mise. Liturgijsko pjevanje predvodili su župni zborovi domaćina potpomognuti glasovima sjemeništaraca i okupljenog mnoštva.
Na koncu oba misna slavlja vlč. Kralj zahvalio je sjemeništarcima na dolasku, odgojiteljima na upućenim homilijama, a sve okupljene vjernike pozvao je da mole za nova duhovna zvanja kako u Zagrebačkoj nadbiskupiji tako i u čitavoj nam domovini Hrvatskoj.
Nakon poldanjeg euharistijskog slavlja i spomen fotografiranja, radost susreta nastavila se druženjem uz obiteljski stol u prostorima župe.
Po završetku objeda i nakon izmjene prigodnih darova, odgojitelji i sjemeništarci obogaćeni novim iskustvima, vratili su se na šalatski brežuljak nastavljajući hod u redovitosti za Gospodinom kojega izbliza nastoje slijediti i nasljedovati.
