Hvaljen Isus i Marija!

Sve vas srdačno pozdravljam, draga braćo i sestre, na ovaj dan kada smo se, zahvalni dragome Bogu, okupili oko Njegova stola. Tijekom četiri godine svaki je od nas učenika, barem ponekad, strepio čekajući da profesor ne prozove baš njegovo ime. Sada pak ja strepim da u zahvalama ne bih čije ime preskočio, pa molim Boga da mi u tome pomogne.

Sažimati samo događaje koje smo proživjeli tijekom srednjoškolskog obrazovanja ne bi bilo dovoljno. Valja se puno više posvetiti osobama koje su dio tih događaja. A svatko od nas to jest, na neki način. Neću previše govoriti o nepodopštinama koje su se dogodile u školskoj dvorani, jer u školsku dvoranu nismo ni ušli tijekom boravka u NKG-u. Ne treba trošiti riječi ni o pogledu iz naše zvjezdarnice koji je toliko sjajan da ga nismo smjeli iskusiti. I unatoč tomu što nismo doživjeli hodnike, učionice i kabinete stare zgrade NKG-a, mogli smo doživjeti ono najvažnije – njegovu bit i svrhu u životu svakoga od nas. Tako se svatko od nas od ovdje prisutnih, na neki način, urezao u život onoga pokraj sebe.

Kako bismo osjetili kako je to biti prvi prozvan, najprije bih se osvrnuo na naše drage profesore na čelu s ravnateljicom, prof. Ljubom Duvnjak. Za svaku lekciju koju smo učili, potrudili ste se napraviti kratki uvod. Ako bi se u lekciji kojim slučajem spominjali poznati znanstvenici, filozofi ili vojskovođe, obvezno bismo spomenuli imena njihovih učitelja. Ako ni to ne govori o važnosti profesora, valja napomenuti da je i naš Spasitelj Isus bio učitelj. Bilo bi lijepo kada bi svijet znao nagraditi one koji rade na izgradnji mladih ljudi. Realnost je ipak malo drukčija. Ni prije spomenuti primjeri nisu svjedočili uspjehu svojih učenika, ali su ih svakako obilježili. Stoga, sve što za vas imamo jest: HVALA. Hvala za svaki put kada ste bili blagi, poučavajući nas da je u redu nešto ne znati te da uvijek ima prostora za napredak. Hvala i za svaki put kada ste bili grubo pravedni, dajući nam do znanja da za svaki rezultat treba dobrano zasukati rukave i da trud nije uzaludan. Molimo vas: budite strpljivi s nadolazećim generacijama kao što ste bili s nama, jer ono što vi sijete danas, društvo će sutra žeti.

Zna se pak da, kako bi profesori poučavali, potrebni su i oni koji će biti poučavani. Dragi prijatelji i kolege maturanti, vjerujem da nam iz ove škole neće ostati samo slike i majice s norijade, već i nešto mnogo dublje, a to su vrijednosti koje smo primili od svojih profesora, ali i koje smo ugradili jedni drugima kroz svakodnevno druženje. Prava prijateljstva i odnosi koji su zasnovani na Bogu i dobroj volji prema drugima zasigurno će postojati još mnogo godina. No, česte su u našim školskim danima bile i rasprave koje nisu rušile naše odnose, već ih ispravljale i učvršćivale. Rekao je jednom jedan mudar čovjek da se ondje gdje nema rasprave, puno ne misli. Mi smo, sudeći po tomu, generacija puna mislilaca!

Veliki dio zasluga što smo danas ovdje i slavimo svoju zrelost svakako pripada i vama, dragi roditelji. Teško je biti tinejdžer koji otkriva mnoštvo novih stvari oko sebe, koji nailazi na prve veće uspjehe i poraze. No, kako je biti roditelj tinejdžera, mislim da ne želimo još neko vrijeme saznati. Često smo u svojim brigama i lutanjima zaboravljali dati vam ono što možemo – poštovanje vaše žrtve za nas. Vjerujem da ste, kao što ste prije osamnaest godina bili uzbuđeni jer ste po prvi put čuli otkucaje naših srdaca, sada jednako toliko ponosni na nas, vašu djecu. Stoga, sve ono što vam možemo kazati sažeto je u jednoj pjesmi koja se često izvodi na Prvoj svetoj pričesti, a stihovi glase:

„Za godine straha zbog mojega sutra
i mnoge probdjevene noći;
za potajne nade i najljepše želje,
za sve ono što će doći,
hvala, mama, hvala, tata.“

Uz mnoge posebnosti, naša se škola ističe i time što ima ljude koji se trude očinski paziti na dušu svakoga od nas. Naši duhovnici, preč. Matija i vlč. Luka, činili su to tijekom sve četiri godine, a riječi „ne mogu“ i „neću“ za bilo koju vrstu pomoći ili razgovora bile su im stran pojam. Nekada možda i zažalimo što se nismo više s njima družili i razgovarali, jer bismo možda donijeli i neke bolje odluke za naše živote. No vi, dragi duhovnici, nemojte žaliti – vaš trud, iako možda nezapažen u ljudskim očima, ubilježen je kod Njega gore. Uvjerio sam se u ove dvije godine Sjemeništa da vam je to jedina prava nagrada. Hvala vlč. Luka tako i za predvođenje ove svete mise zahvalnice za našu generaciju, jubilejsku, kako nas je jutros nazvao duhovnik Matija.

Zahvaljujem i našem zboru, koji je kao i uvijek lijepo uzveličao ovo slavlje, ali i braći sjemeništarcima koji s voljom i predano daju dio sebe služeći kod Kristova oltara.

Za kraj ove moje zahvale ostavio sam jednu posebnu osobu. Njezinu prisutnost mogli smo osjetiti pri svakom našem koraku u NKG-u. Njezin glas mogli smo čuti, ma koliko god se dalekom činila. Ove riječi opisuju – koga drugoga doli Trojedinog Boga. Želio nas je na svijetu, pa tako i danas ovdje sabrane. Već od malih nogu bili smo svjesni da nismo nadareni za sve. A opet, kroz ove četiri godine shvatili smo s koliko nas je talenata On darivao. Nije nam dao upute kako ih rabiti, već nam je dozvolio da se igramo u svome životu. Najljepše upute za tu igru donosi nam starozavjetni Propovjednik riječima: „Zato se raduj, mladiću, za svoje mladosti, i veseli se danima svoga mladenaštva; idi putovima svoga srca i slijedi želje svojih očiju, ali znaj da će ti za sve to suditi Bog.“ (usp. Prop 11,9)

Velike su to riječi koje nas potiču da shvatimo: sve ono što smo dosad postali – jesmo zahvaljujući Bogu samomu, ali i da sve ono što imamo u naumu postati – nećemo moći bez Njega. Stoga, neka sve u našem životu bude ljudima na korist, a Bogu na slavu!

Hvala vam na pažnji! Hvaljen Isus i Marija!

Tekst: Jerko Soldo

Foto: Mihael Bučić