U utorak, 18. studenoga ove godine, sjemenišna zajednica sa zagrebačke Šalate dostojanstveno je obilježila 34. obljetnicu stradanja gradova Vukovara i Škabrnje. Za razliku od prijašnjih godina, kada je obilježavanje uključivalo višednevni program, ove su se godine sjemeništarci zbog školskog rasporeda i produženog slobodnog vikenda u Zagreb vratili tek u večernjim satima, te je obilježavanje upriličeno u jednostavnijoj, sabranijoj formi.

U 20 sati zajednica se okupila u privremenom bogoslužnom prostoru svečane sjemenišne dvorane, gdje je održana prigodna služba riječi i zajednička molitva za sve poginule i nestale hrvatske branitelje, kao i civilne žrtve pobjedničkog Domovinskog rata. U atmosferi dubokog poštovanja i zahvalnosti, sjemeništarci i odgojitelji prisjetili su se herojstva Vukovara i Škabrnje, dvaju gradova duboko upisanih u hrvatsku povijest i nacionalni identitet.

Unutar Obreda obilježavanja Dana sjećanja, prigodnu homiliju održao je rektor sjemeništa, preč. Matija Pavlaković. Pozvao je sjemeništarce da u svjetlu Božje riječi (1 Sol 4, 13-18; Ps 23; Iv 11, 19-27) promatraju žrtvu branitelja i svih stradalih, ističući da vjernici tuguju – ali ne kao oni „koji nemaju nade“, kako piše apostol Pavao.

Naglasio je da je dostojanstvo čovjeka – pa i u najtežim trenucima patnje, poniženja i smrti – dar Božji i neuništiv. Posebno je istaknuo likove svih poginulih i nestalih, među njima i francuskog dragovoljca Jeana-Michela Nicoliera, čija majka je napokon ovih dana dočekala saznati gdje joj je sin ubijen i dostojno ga sahranila, podsjećajući da još uvijek mnoge hrvatske obitelji čekaju istu vijest i istu mogućnost.

Obratio se i sjemeništarcima osobno, rekavši da će mnogi od njih jednoga dana postati pastiri ovoga naroda. A pastir – naglasio je – „čuva svoje stado, brani istinu i ne dopušta da se žrtva zaboravi“. Pozvao ih je da u sebi njeguju ljubav prema Domovini, jer svećeništvo bez ljubavi prema konkretnom narodu postaje samo funkcija, dok svećenik s rodoljubljem postaje otac, prijatelj, svjedok i – ako treba – mučenik za svoje.

Rektor je zaključio pozivom da sjemeništarci povežu večerašnje paljenje lampiona s osobnom molitvom: „Gospodine, ako me zoveš, želim biti svećenik koji ljubi svoj narod.“

Nakon službe riječi zajednica je u tišini krenula u procesiji prema balkonu zapadnog paviljona sjemenišne zgrade. Ondje je zapaljeno 34 lampiona – svjetla koja govore više od ijedne riječi, svjetla zahvalnosti, poštovanja i obećanja da se žrtva neće zaboraviti.

Plamen svakog lampiona bio je posvećen uspomeni na godine otkako su Vukovar i Škabrnja pali pod nadljudskom snagom, ali se nisu slomili u duhu. Njihova žrtva ostaje trajna obveza hrvatske Domovine i ispit vjernosti za sve naraštaje.