Na poziv rektora zagrebačke katedrale i kanonika Prvostolnog kaptola zagrebačkog mons. Zlatka Korena, sjemeništarci Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu sa svojim su odgojiteljima u nedjelju 8. ožujka hodočastili u zagrebačku prvostolnicu te animirali misno slavlje Treće korizmene nedjelje. Hodočašće se zbilo u Josipovu mjesecu ožujku, u ozračju priprave za svetkovinu sv. Josipa, ali i u duhu korizmenog hoda obraćenja.

Svečano euharistijsko slavlje u 10 sati u Stepinčevoj katedrali predvodio je rektor Međubiskupijskog sjemeništa preč. Matija Pavlaković.

Ljepoti i svečanosti slavlja pridonijeli su sjemeništarci svojim ministriranjem u konventualnoj asistenciji, dok je liturgijsko pjevanje predvodio sjemenišni zbor uz pratnju orguljaša zagrebačke katedrale g. Nevena Kraljića, akademskog glazbenika. Zajedništvo mladih kandidata za svećeništvo, njihovih odgojitelja i okupljenog Božjeg naroda dalo je slavlju osobitu korizmenu ozbiljnost, ali i vedrinu nade.

U uvodu u misno slavlje preč. Pavlaković podsjetio je kako Treća korizmena nedjelja donosi evanđeoski susret Isusa i Samarijanke na zdencu – susret koji mijenja srce, vraća dostojanstvo i budi nadu. „Korizma je vrijeme žeđi za Bogom, ali još više vrijeme u kojem otkrivamo da je On žedan nas, naše vjere, našega obraćenja i naše ljubavi“, istaknuo je propovjednik.

Podsjetio je također kako se u Hrvatskoj ta nedjelja obilježava kao Nedjelja solidarnosti s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini, potaknuvši vjernike da njihova blizina ne bude samo materijalna pomoć, nego izraz istinskog crkvenog zajedništva. Budući da se slavlje podudarilo s Međunarodnim danom žena, uputio je čestitku svim ženama, majkama, bakama, sestrama i djevojkama, zahvalivši im za dar života, svjedočanstvo vjere i toplinu kojom obogaćuju obitelji i zajednice.

U homiliji je propovjednik razložio simboliku zdenca kao mjesta susreta i objave Božje ljubavi. Podsjetio je kako je Isusov razgovor sa Samarijankom bio za ono vrijeme iznimno hrabar i društveno „skandalozan“ čin – Židov razgovara sa Samarijankom, i to nasamo. No upravo u toj situaciji, naglasio je, očituje se Božja logika koja nadilazi ljudske predrasude.

Tumačeći evanđeoski dijalog, preč. Pavlaković istaknuo je kako Isus ne osuđuje ženu, nego joj s poštovanjem i istinom otkriva njezinu životnu stvarnost. Dok je drugi gledaju kroz prizmu osude, Isus u njoj prepoznaje osobu „žednu ljubavi i pažnje“, osobu koja traži ispunjenje i prihvaćenost. „Bog ne gleda na nas kako mi gledamo jedni na druge. On vidi i zna zašto smo postali takvi kakvi jesmo“, poručio je.

Posebno je naglasio kako samo istina oslobađa te kako svatko u svome životu ima „pravi trenutak“ u kojem je pozvan suočiti se s istinom o sebi i dopustiti Bogu da zahvati u dubinu srca. Korizma je, istaknuo je, vrijeme kada smo pozvani pitati se zašto nam se neke stvari ponavljaju, zašto se vrtimo u krug i koji su duboki razlozi naših slabosti. „Trebamo zamoliti Gospodina da nas učini spremnima vidjeti istinu o nama samima i da nam pošalje nekoga tko će nam tu istinu reći – bez osude, ali s ljubavlju“, zaključio je homiliju, potaknuvši vjernike na osobnu odluku obraćenja.

Na završetku misnog slavlja rektor Pavlaković zahvalio je mons. Korenu na bratskom pozivu i mogućnosti da sjemenišna zajednica ponovno slavi euharistiju u zagrebačkoj katedrali. Istaknuo je kako je za sjemeništarce uvijek posebna milost moliti i služiti u prvostolnici, u srcu nadbiskupijske Crkve, te je pozvao okupljene vjernike na molitvu za nova duhovna zvanja i za ustrajnost onih koji su već krenuli putem svećeničkog poziva.

Nakon misnog slavlja sjemeništarci i njihovi odgojitelji zadržali su se u osobnoj molitvi na grobu blaženog Alojzija Stepinca, moleći za njegovu kanonizaciju, ali i za vlastitu vjernost i duhovni rast po njegovu zagovoru. U tišini katedrale povjerili su Gospodinu svoje osobne nakane, zahvalni za dar poziva i za svjedočanstvo pastira koji je ostao vjeran Kristu i Crkvi u najtežim okolnostima.

Hodočašće u Stepinčevu katedralu tako je za šalatske sjemeništarce bilo više od liturgijske službe: bio je to trenutak učvršćenja zajedništva, produbljenja korizmenog hoda i obnove pouzdanja da Bog i danas, kao na zdencu u Samariji, traži čovjeka kako bi mu darovao vodu koja postaje izvorom života vječnoga.