Negdašnji sjemeništarac i mladomisnik Inkret pohodio šalatsku zajednicu

Na Nedjelju Isusa Krista – Kralja svega stvorenja, 24. studenoga ove godine, Međubiskupijsko sjemenište u Zagrebu proslavilo je istoimenu svetkovinu, a ujedno i godišnje euharistijsko klanjanje kojim je sjemenišna zajednica, ispred svih župa Zagrebačke nadbiskupije, “zadužena” da bdije pred Kristom prisutnim u Presvetom Oltarskom Sakramentu.

Godišnje euharistijsko klanjanje ili klečanje je zapravo “kućni blagdan Tijelova”. To je svetkovina svete mise i pričesti, dviju velikih tajna kršćanske vjere. I svetu misu i svetu pričest ustanovio je Isus uoči svoga predanja na posljednjoj večeri koju je blagovao zajedno sa svojim učenicima. Čitav život proveo je u siromaštvu, ali je posljednju večeru slavio u velikom blagovalištu, “prostrtom i spremljenom“ kako o tome izvještava evanđelist Marko.

Kako bi potakao pobožnost prema Presvetom otajstvu, zagrebački biskup Mirko Esterhazy početkom 18. stoljeća izdao je naredbu da se u svim župnim crkvama ima slaviti svečana sveta misa i održati procesija sa Presvetim. Da bi neprestano trajala pobožnost i molitva svetotajstvenom Spasitelju, zagrebački biskup Josip Galjuf 1773. godine izdao je naredbu, po kojoj se tijekom cijele godine u svim samostanskim i župnim crkvama, tada velike zagrebačke biskupije, imalo obavljati svagdašnje klečanje.

Po unaprijed načinjenom rasporedu svih župnih, samostanskih i sjemenišnih crkava, svake godine naša sjemenišna zajednica ima termin za svetkovinu Krista Kralja. Toga dana svetkovina je za našu zajednicu, i u njoj na osobit način slavimo prisutnost Gospodina našega, što je za sve nas neizrecivi dar. Taj dar je bogat ljubavlju jer nam Isus daruje čitavoga sebe. Isus kao čovjek bio je bliz svakome. Za vrijeme njegova zemaljskoga života ljudi su osjetili njegovu neizrecivu kvalitetu raspoloživosti za druge. Nitko nije mogao imati dojam da ga Isus nije shvatio, razumio ili slušao. Čak je znao razumjeti misli srca. U Njegovu primjeru susrećemo brojne primjere djelatne prisutnosti s drugima i još više primjera ljudske gladi za takvom osobom od povjerenja koja uvijek ima vremena i ljubavi za druge. Kada govorimo o svemu ovome onda se možemo prisjetiti kako smo mi naime vrlo osjetljivi na ovome području. Možemo si zamisliti kako je teško ljudima koji nemaju nikoga od svojih najbližih, pa čak niti prijatelja. Kako nam nije jednostavno kada nas netko od najbližih ili prijatelja zaboravi. Doživljavamo krizu zbog pomanjkanja prisutnosti nama dragih osoba. Kako nam je vrlo neugodno kada govorimo da nas drugi niti ne čuju, a kamoli da bi razumjeli i shvatili što želimo

I upravo zbog toga često doživljavamo prazninu, a po koji puta i traumu. Danas možemo reći da nam je dragocjena i spasonosna upravo ova istina da je Isus vjeran sam sebi i da je, po snazi svoga uskrsnuća, slobodan u odnosu na prostor i vrijeme, prisutan u svakome u sve dane do svršetka svijeta. Na Njega nitko i nikada ne treba čekati, u svakome času je prisutan, a da bi to mogao ostvariti i na nama ljudima opipljiv i prepoznatljiv način, ustanovio je euharistiju, sakrament intenzivne prisutne ljubavi. Njegova prisutnost je u osobnom odnosu na svakoga od nas kada s vjerom sudjelujemo na misi, kada s vjerom primamo taj kruh života, i jedino s vjerom je Isus prisutnost za nas. No, ta Njegova prisutnost koja nam se stalno daruje je obveza da i mi postanemo dar drugima, da i mi postanemo prisutnost drugima, da budemo prisutni u ljubavi prema bližnjima. Isusova gesta pranja nogu na posljednjoj večeri nije ništa drugo nego gesta ili primjer darivanja i služenja.

“Blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu“ – poziv je da uložimo svoj život po Isusovu primjeru. Jer ukoliko se euharistijsko slavlje ne održava u našem životu, onda je to za nas samo jedan prazan znak. Pravi smisao euharistije je uvijek okrenut prema djelatnoj ljubavi. Tek u predanju ostvarujemo program kojeg nam predlaže Isus. Nitko nema veće ljubavi od one kad netko daje život za svoju braću i prijatelje. Po tome je euharistija sakrament životne prisutnosti. Nismo nikada sami i nismo prepušteni sami sebi. Isus je uvijek naš bližnji. Godišnje klanjanje je, stoga, svetkovina i poziv da probudimo svoju vjeru u ljubav prema euharistiji u kojoj primamo hranu, ali i postajemo hrana za druge.

Misno slavlje u svečanoj sjemenišnoj dvorani s početkom u 11.00 sati predvodio je ovogodišnji mladomisnik Varaždinske biskupije i negdašnji šalatski sjemeništarac (2014.-2018.) vlč. Timotej Inkret, župni vikar u župi bl. Alojzija Stepinca u Koprivnici, a u koncelebraciji su sudjelovali rektor šalatskog sjemeništa preč. Matija Pavlaković i sjemenišni duhovnik vlč. Luka Premelč.

U svojoj homiliji vješto je povezao svetkovinu Krista Kralja sa godišnjim euharistijskim klanjanjem u Sjemeništu istaknuvši kako “riječi služenje, trpljenje, žrtva, križ, tijelo i krv, umiranje su istoznačne izrazu ljubav; sve su to životne varijacije na temu ljubavi. U to nas uvodi ovo evanđelje koje se nastavlja Kristovom mukom, smrću i uskrsnućem. Bog će nam na križnome putu pokazati da je križ najizvrsnije mjesto ljubavi – križ je prijestolje ljubavi. (…) To je istina o nama. Istina je da je život križni put, koji po odluci da volim može biti preobražen u put svjetla. Istina je da svaka ljubav iskazana u tami Velikog Petka ima svoj Uskrs. Po njoj mi postajemo svetohranište i pokaznica Božje ljubavi darovane nama. To nam pomaže povezati ovo slavlje, koje se proširuje u euharistijsko klanjanje”, poručio je okupljenima mladomisnik Inkret.

Zaključujući svoju nadahnutu propovijed obratio se sjemeništarcima: “Kada se budete pitali što je istina za vaš život, kojim putem poći, sjetite se ovoga. Sjetite se ovoga pitanja koje odjekuje kroz čitavu povijest, a Isus ga upućuje Petru: ‘Ljubiš li me?’ Ljubav je odluka, poput Kristove; ne traži dobre okolnosti; ne obazire se na osjećaj boli ili radosti, malodušja ili zanosa, tame ili svjetla, zla ili dobra. Kojim god putem pođete uspjet ćete dodirnuti smisao jedino ako živite Kristovu istinu. A ona je u tome da život stane u odluku da volim, u dobru i u zlu. Jer, kada tako naučimo živjeti, manje važno postaje koji oblik služenja živim – svećenički ili supružnički. Uz tu odluku svaki je oblik života predivan, a svaka žrtva neizmjerno vrijedna”, istaknuo je, između ostaloga, vlč. Timotej.

Euharistijsko slavlje svojim je ministriranjem uzveličala svečana asistencija sjemeništaraca, a liturgijsko pjevanje predvodio je sjemenišni zbor pod ravnanjem sjemeništarca maturanta Kristijana Vrbanca. Po završetku svete mise i primljenog mladomisničkog blagoslova, vlč. Premelč je izložio Presveto te je tako u tišini započelo cjelodnevno euharistijsko klanjanje koje su animirali sjemeništarci po svojim duhovnim grupama kroz čitav dan.

Euharistijsko klanjanje završeno je svečanom večernjom pjevanom molitvom časoslova koju je s početkom u 19 sati u sjemenišnoj svečanoj dvorani predvodio rektor Pavlaković uz svečanu asistenciju sjemenišnih solista i čitave zajednice.

Na koncu, valja istaknuti kako kroz čitav dan “Kralj nije bio sam!”. Hvala svima na daru zajedništva i molitve kako bi “jednom svi zajedno prispjeli u Njegovo kraljevstvo pravde, ljubavi i mira, gdje će On biti ᶦsve u svemuᶦ.” (usp. 1 Kor 15, 28)