Na poziv rektora zagrebačke katedrale i kanonika Prvostolnog kaptola zagrebačkog mons. Zlatka Korena šalatski sjemeništarci i odgojitelji animirali su u nedjelju, 15. veljače ove godine, misno slavlje u zagrebačkoj prvostolnici, s početkom u 10 sati.

Misno slavlje šeste nedjelje u nizu crkvene godine predvodio je duhovnik u Međubiskupijskom sjemeništu u Zagrebu vlč. Matko Filipović.

U svojoj homiliji vlč. Filipović polazi od Isusovih riječi o Zakonu i pravednosti te naglašava da čovjek nije vlasnik ni svoga života ni drugih ljudi. Često živimo u iluziji kontrole, želeći upravljati tuđim postupcima i oblikovati ih prema sebi. No Isus podsjeća da ne posjedujemo ni sebe, a kamoli druge, te nas poziva na poniznost i prihvaćanje da je sve dar.

Tumačeći Isusovu rečenicu da naša pravednost mora biti veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, propovjednik ističe kako nije riječ o mnoštvu propisa, nego o dubini srca. Nije dovoljno formalno ne prekršiti zapovijed; važno je kakvim duhom živimo. Čovjek može ne ubiti, a ipak ranjavati riječima, ogovaranjem i prijezirom. Isus ide do korijena – do nutrine iz koje proizlaze djela.

Posebno naglašava važnost pomirenja: ako brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar i idi se pomiriti. Odnos s Bogom ne može biti odvojen od odnosa s čovjekom, jer svaki čovjek nosi Božju sliku u sebi. Prava vjernost ne mjeri se samo pobožnošću, nego sposobnošću oprosta i izgradnje zdravih odnosa.

Homilija završava pozivom na odgovornost za vlastiti život. Umjesto da posežemo za onim što nam ne pripada i pokušavamo mijenjati druge, pozvani smo mijenjati sebe i biti vjerni ondje gdje jesmo – u obitelji, na poslu i u svakodnevici. Prava veličina nije u moći nad drugima, nego u obraćenju srca i življenju ljubavi.

Ljepoti misnog slavlja pridonijeli su sjemeništarci svojim ministriranjem u konventualnoj asistenciji, dok je liturgijsko pjevanje predvodio sjemenišni zbor pod vodstvom prof. Božidara Ljubenka, vanjskog suradnika u Sjemeništu.

Nakon euharistijskog slavlja sjemeništarci su zastali pokraj zemnih ostataka blaženog kardinala Alojzija Stepinca te molili molitvu za njegovo što skorije proglašenje svetim kao i na svoje osobne nakane, kako bi po njegovu zagovoru rasli u vjernosti Kristu, ljubavi prema Crkvi i u spremnosti na služenje svome narodu, a sve s ciljem učvršćivanja svoga poziva i ustrajanja na putu svećeničkog razlučivanja.