Zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša predvodio je u nedjelju 13. rujna svečano misno slavlje na 303. zavjetnom hodočašću vjernika grada Zagreba Majci Božjoj Bistričkoj. Na misnom slavlju u crkvi na otvorenom bl. Alojzija Stepinca koncelebrirali su zagrebački nadbiskup u miru kardinal Josip Bozanić, zagrebački pomoćni biskupi mons. Ivan Šaško, mons. Mijo Gorski, mons. Vlado Razum i mons. Marko Kovač te brojni okupljeni svećenici. Također, na misnom slavlju sudjelovali su sjemeništarci Međubiskupijskoga sjemeništa sa zagrebačke Šalate predvođeni svojim odgojiteljima preč. Matijom Pavlakovićem i vlč. Matkom Filipovićem.
Na početku euharistijskog slavlja pozdrav okupljenim vjernicima, a posebno hodočasnicima pješacima, uputio je biskup Gorski. Zatim je rekao da je Marija uskliknula Veliča duša moja Gospodina, zbog silnih djela koja Bog čini onima koji vjeruju. “Imala je vjere i hrabrosti proglasiti pobjedu Božju nad silnicima svijeta i nad nepravdom, iako to još nije vidjela.
Nadbiskup Kutleša na početku homilije kazao je kako je svatko na hodočašće došao noseći svoj teret koji možda nema kome povjeriti, no “Gospodin od nas danas traži da na ovome mjestu ostavimo teška bremena koja nosimo. Poziva nas da ne nosimo natrag svaki kamen koji nas već dugo pritišće. (…) Zamolimo Mariju da nas povede svome Sinu jer jedino on može osloboditi srce od dugova koje samo nije kadro izbrisati i dati nam milost da drugome darujemo ono što smo toliko puta primili od Boga – oproštenje.”
Govoreći o značenju oprosta, mons. Kutleša istaknuo je kako oprostiti ne znači odobriti čin nepravde, već znači ne dopustiti da zlo upravlja našim srcima. “Oprostiti, dakle, ne znači zanijekati bol, nego ne dopustiti da ona postane naša duhovna domovina. Koliko puta netko godinama breme riječi koje su ga ranile? Koliko se obitelji dijeli zbog nasljedstva, stare uvrede ili šutnje koja traje predugo? Koliko je u našemu gradu, u našim domovima i župama riječi koje su zapalile oganj razdora, a nitko se nije potrudio ugasiti ga?”, kazao je Nadbiskup pa povezao sa Zavjetnim hodočašćem: “Čovjek koji se čvrsto drži nepraštanja sličan je hodočasniku koji bi od Zagreba do Bistrice nosio teški kamen na ramenima i s njime se natrag vratio. Zato je danas pitanje za svakoga od nas jednostavno i ozbiljno: Koji kamen nosim? Čije ime još ne mogu izgovoriti bez nemira?” Zatim je poručio: “Neću konačni sud uzeti u svoje ruke, nego ću ga predati Bogu. Njemu predajem i svoju ranu i onoga koji me ranio.”
Govoreći o ulomku iz naviještenog evanđelja u kojemu Petar Isusa pita o oprostu, nadbiskup Kutleša pojasnio je upitavši se: “Koliko smo puta kleknuli u ispovjedaonici, priznali svoju slabost i čuli riječi odrješenja? Koliko nam je puta Krist oprostio ono čega se stidimo? A onda smo možda izašli iz crkve i nastavili ugnjetavati bližnjega zbog njegovih ‘sto denara’.”
Poručio je okupljenima da “tajna kršćanskoga opraštanja nije u tome da se čovjek silom uvjeri kako rana ne boli. Tajna je u iskustvu da nam je u Kristu sve oprošteno. Krist nije samo Učitelj koji nas poziva na praštanje. On je Raspeti i Uskrsli koji nam daruje snagu da oprostimo.”
Povezujući naviješteno evanđelje s geslom hodočašća Veličajte sa mnom Gospodina! (Ps 34, 4), mons. Kutleša usporedio je Mariju i nemilosrdnoga slugu kazavši da “Marija ne veliča sebe. Ona gleda svoju neznatnost i veliča Boga koji čini velika djela.” Ističući da je Marija stajala pod križem u najdubljoj boli poručio je okupljenim vjernicima da joj zato smiju “donijeti i onu ranu za koju mislimo da je prevelika, preteška i preduboka. Smijemo joj reći: ‘Majko, ne mogu sam. Ne mogu oprostiti. Ne mogu dalje nositi ovaj kamen. Prinesi ga svome Sinu.’ Ona nas neće zadržati kod sebe. Kao u Kani, upućuje nas na Isusa, koji jedini može našu ranu preobraziti milošću. Neka nam pomogne da Božje milosrđe pamtimo više nego tuđe uvrede”, rekao je.
Na kraju homilije Nadbiskup je rekao da “svako hodočašće ima dva puta: put prema svetištu i put povratka kući. Ovaj drugi pokazuje je li prvi bio samo lijep događaj ili je postao početak obraćenja.”
Stoga je pozvao vjernike da prije povratka pred Marijom donesu tri odluke: da ostave jedan kamen i u tišini svoga srca izgovore pred Gospodinom ime osobe kojoj teško opraštaju; da se vrate sakramentu pomirenja jer ondje ne dobivaju samo utjehu, nego i novo srce; te da učine jedan razborit i siguran korak prema miru predajući osobu i svoju ranu Kristu.
Nakon popričesne molitve biskup Gorski zahvalio je svima koji su sudjelovali u organizaciji misnog slavlja i hodočašća. Zahvalio je svim hodočasnicima koji su se okupili u velikom broju i poručio: “Neće se Bog oglušiti na ovu molitvu. Sigurno će učiniti dobro kako smo ga i molili.”
Liturgijsko pjevanje predvodio je zbor Župe Marije Pomoćnice, Zagreb-Knežija, uz pratnju Petre Jurković Mutabžija na orguljama, Pauline Tuhtan na violini, Rafaele Filipan na violončelu te pod ravnanjem dirigentice Ksenije Sanjković.
preuzeto sa: Zagrebačka nadbiskupija
foto: Luka Ruf