Na poziv vlč. Dominika Vukalovića, župnika župe sv. Leopolda Bogdana Mandića u Koprivnici (Varaždinska biskupija), u četvrtak, 10. svibnja ove godine, rektor Međubiskupijskoga sjemeništa u Zagrebu, preč. Matija Pavlaković predvodio je slavlje svetkovine Uzašašća Gospodinova, a ujedno i drugi dan trodnevnice za blagdan zaštitnika ove mlade koprivničke župe.

U pratnji Rektora bili su i sjemeništarci podravskoga kraja Varaždinske biskupije: Tomislav Mlinar iz župe Reka, Josip Čoklica iz župe Legrad te Marko Štefanov iz župe Đurđevac, koji su pridonijeli ljepoti slavlja svjedočeći o svom duhovnom pozivu, progovarajući okupljenim vjernicima o životu u sjemeništu te ministrirajući u samom Slavlju.

Na početku euharistije okupljene je pozdravio domaći župnik, vlč. Vukalović, koji je i sam bio odgojitelj u sjemeništu u periodu od 2000. do 2003. godine. Pozdravljajući Rektora i sjemeništarce, pozvao je okupljene na molitvu za nova duhovna zvanja, a na poseban način za duhovna zvanja iz povjerene mu župne zajednice.

Preč. Rektor povezujući lik sv. Leopolda Bogdana Mandića sa ponuđenim liturgijskim čitanjima Svetkovine, okupljenom mnoštvu je poručio:“ Uzašašće je proširivanje u ljubavi. Baš zato što je Isus uzašao, može dohvatiti sve. Zbog toga slavimo. Dok je Isus-čovjek mogao biti prisutan u izabranome narodu, govoriti nekolicini, sada Isus-uskrsnuli dohvaća i spasava sve. Tu se ne radi o astronomskome zemljopisu ili nebopisu, već o prepoznavanju skrivenoga Boga koji je sve prisutan. Isus je ostao s nama zauvijek. Bilo je nužno da ode k Ocu, da nas tjelesno napusti, kako bismo ga imali duhovno. … Kada o Isusu govorimo u slici Uzašašća, tada slikom želimo izraziti stanje nakon njegove smrti – prihvaćenost u život koji ima izvorište i uvir u Bogu. Nakon Uskrsnuća, Isus se ukazivao učenicima i pred njihovim očima prelazi s ovoga svijeta u nebesku slavu. Mi vjerujemo da Isus, odlazeći Ocu i vraćajući se u odnos samo Bogu pripadne topline, ide pred nama i da je u njemu naša ljudskost i naša smrtnost već uvedena u nebo. To je razlog našega slavlja i radosti. Isusovo je uzašašće i naša pobjeda, jer nije umrla sposobnost ljubavi. Uzašašće u nebo početak je ljudske proslave, ali je također zadaća novoga života. Dan za danom trebamo tražiti ono što je iznad nas, nebesko, uzdizati duh prema istinskoj domovini, živjeti priželjkujući nebo. Krist koji uzlazi na nebo ostaje s nama zauvijek na očima nevidljiv način, živi u svojoj Crkvi i po njoj nastavlja djelo spasenja. Možemo reći da se u ovoj svetkovini, zajedno s Duhovima, zrcale posljedice Kristova uskrsnuća za nas. Mi koji vjerujemo u Krista, vjerujemo da smo dionici neba. Stoga je razumljivo da nam pogled ne smije biti prikovan za zemlju, ali niti samo za nebo. Isus nas ovim slavljem poziva da ne izgubimo pogled u nebesku slavu kada živimo na zemlji.“

Govoreći okupljenima o njihovom župnom zaštitniku izdvojio je dva gorljiva pojma koja su karakteristična za ovog „svetca ispovjedaonice“, a to su: oko i ogledalo. Naglasio je:“ Imajući oko za veličinu čovjeka čiji je život prekrila težina grijeha, postao je neumornim služiteljem ljepote, postao je dobrim pastirom. U skučenosti svoje ispovjedničke sobice, u načinu življenja koji po zemaljskim kriterijima nije značio puno, jer je bio neprimjetan, Bog se u njemu orazio novom veličinom (usp. Ivan Pavao II. u homiliji slavlja kanonizacije 16. listopada 1983.) Njegovo služenje nedvojbeno puno govori nama svećenicima, ali govori svakomu kršćaninu o načinu tako bliske svetosti. Nije ostavio velika teološka djela, nije ljude zadivio širinom kulture, nije poduzeo velike socijalne pothvate. Njegova je veličina u darivanju, u tišini, skrovitosti i poniznosti. Postao je svetac novoga proroštva za današnjicu“, zaključuje propovjednik.

Na kraju svoje propovijedi preč. Pavlaković okupljenim vjernicima je poručio:“ Danas je teško naći ljude na njihovim mjestima. On je uvijek bio na jednome mjestu. Ljudi su to znali. Spreman i nasmiješen, razborit i umjeren, pun razumijevanja i sućuti. Kako je tijekom kanonizacije spomenuo sveti papa Ivan Pavao II., on je znao samo jedno – ispovijedati. Čovjek jednoga mjesta, ‘jednoga znanja’, ali svevremen. Imao je ideal proći zemljom poput oblaka koji za sobom ne ostavlja traga, kad bi to bilo moguće. Budući da je znao da to nije moguće, i da mora ostaviti trag, odlučio se ostaviti nasmijan trag. Nasmiješeni oblak hrvatske svetosti – tako ga se usuđujem nazvati. Kako nam je samo potreban takav trag, posvuda. … Biti, postati i ostati oko i ogledalo, večeras… na svetkovinu Uzašašća Gospodinova! Kakav ispit savjesti za svakoga od nas…“.

Po završetku misnoga slavlja domaći župnik i Rektor sjemeništa izmijenili su prigodne poklone, a radost euharistijskoga zajedništva nastavila se u prijateljskom druženju u prostorima pastoralnog centra istoimene župe.