Na Nedjelju Isusa Krista – Kralja svega stvorenja, 22. studenoga ove godine, Međubiskupijsko sjemenište proslavilo je istoimenu svetkovinu, a ujedno i godišnje euharistijsko klanjanje kojim je sjemenišna zajednica, ispred svih župa Zagrebačke nadbiskupije, “zadužena” da bdije pred Kristom prisutnim u Presvetom Oltarskom Sakramentu.
Godišnje euharistijsko klanjanje ili klečanje je zapravo “kućni blagdan Tijelova”. To je svetkovina svete mise i pričesti, dviju velikih tajna kršćanske vjere. I svetu misu i svetu pričest ustanovio je Isus uoči svoga predanja na posljednjoj večeri koju je blagovao zajedno sa svojim učenicima. Čitav život proveo je u siromaštvu, ali je posljednju večeru slavio u velikom blagovalištu, “prostrtom i spremljenom“ kako o tome izvještava evanđelist Marko.
Kako bi potakao pobožnost prema Presvetom otajstvu, zagrebački biskup Mirko Esterhazy početkom 18. stoljeća izdao je naredbu da se u svim župnim crkvama ima slaviti svečana sveta misa i održati procesija sa Presvetim. Da bi neprestano trajala pobožnost i molitva svetotajstvenom Spasitelju, zagrebački biskup Josip Galjuf 1773. godine izdao je naredbu, po kojoj se tijekom cijele godine u svim samostanskim i župnim crkvama, tada velike zagrebačke biskupije, imalo obavljati svagdašnje klečanje.
Po unaprijed načinjenom rasporedu svih župnih, samostanskih i sjemenišnih crkava, svake godine naša sjemenišna zajednica ima termin za svetkovinu Krista Kralja. Toga dana svetkovina je za našu zajednicu, i u njoj na osobit način slavimo prisutnost Gospodina našega, što je za sve nas neizrecivi dar. Taj dar je bogat ljubavlju jer nam Isus daruje čitavoga sebe. Isus kao čovjek bio je bliz svakome. Za vrijeme njegova zemaljskoga života ljudi su osjetili njegovu neizrecivu kvalitetu raspoloživosti za druge. Nitko nije mogao imati dojam da ga Isus nije shvatio, razumio ili slušao. Čak je znao razumjeti misli srca. U Njegovu primjeru susrećemo brojne primjere djelatne prisutnosti s drugima i još više primjera ljudske gladi za takvom osobom od povjerenja koja uvijek ima vremena i ljubavi za druge. Kada govorimo o svemu ovome onda se možemo prisjetiti kako smo mi naime vrlo osjetljivi na ovome području. Možemo si zamisliti kako je teško ljudima koji nemaju nikoga od svojih najbližih, pa čak niti prijatelja. Kako nam nije jednostavno kada nas netko od najbližih ili prijatelja zaboravi. Doživljavamo krizu zbog pomanjkanja prisutnosti nama dragih osoba. Kako nam je vrlo neugodno kada govorimo da nas drugi niti ne čuju, a kamoli da bi razumjeli i shvatili što želimo.
I upravo zbog toga često doživljavamo prazninu, a po koji puta i traumu. Danas možemo reći da nam je dragocjena i spasonosna upravo ova istina da je Isus vjeran sam sebi i da je, po snazi svoga uskrsnuća, slobodan u odnosu na prostor i vrijeme, prisutan u svakome u sve dane do svršetka svijeta. Na Njega nitko i nikada ne treba čekati, u svakome času je prisutan, a da bi to mogao ostvariti i na nama ljudima opipljiv i prepoznatljiv način, ustanovio je euharistiju, sakrament intenzivne prisutne ljubavi. Njegova prisutnost je u osobnom odnosu na svakoga od nas kada s vjerom sudjelujemo na misi, kada s vjerom primamo taj kruh života, i jedino s vjerom je Isus prisutnost za nas. No, ta Njegova prisutnost koja nam se stalno daruje je obveza da i mi postanemo dar drugima, da i mi postanemo prisutnost drugima, da budemo prisutni u ljubavi prema bližnjima. Isusova gesta pranja nogu na posljednjoj večeri nije ništa drugo nego gesta ili primjer darivanja i služenja.
“Blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu“ poziv je da uložimo svoj život po Isusovu primjeru. Jer ukoliko se euharistijsko slavlje ne održava u našem životu, onda je to za nas samo jedan prazan znak. Pravi smisao euharistije je uvijek okrenut prema djelatnoj ljubavi. Tek u predanju ostvarujemo program kojeg nam predlaže Isus. Nitko nema veće ljubavi od one kad netko daje život za svoju braću i prijatelje. Po tome je euharistija sakrament životne prisutnosti. Nismo nikada sami i nismo prepušteni sami sebi. Isus je uvijek naš bližnji. Godišnje klanjanje je, stoga, svetkovina i poziv da probudimo svoju vjeru u ljubav prema euharistiji u kojoj primamo hranu, ali i postajemo hrana za druge.
Misno slavlje s početkom u 11.00 sati, predvodio je vlč. Luka Premelč, odgojitelj u sjemeništu, a u koncelebraciji sudjelovali su: preč. Matija Pavlaković, rektor sjemeništa te sjemenišni duhovnik vlč. Petar Mlakar. Po završetku svete mise vlč. Premelč je izložio Presveto te je tako u tišini započelo cjelodnevno euharistijsko klanjanje koje su animirali sjemeništarci po svojim duhovnim grupama kroz čitav dan.
Euharistijsko klanjanje završeno je svečanom večernjom pjevanom molitvom časoslova koju je s početkom u 20.00 sati u sjemenišnoj kapeli predvodio vlč. Luka Premelč, sjemenišni odgojitelj uz svečanu asistenciju solista i ministranata sjemeništaraca.
Na koncu, valja istaknuti kako kroz čitav dan “Kralj nije bio sam!”. Hvala svima na daru zajedništva i molitve kako bi “jednom svi zajedno prispjeli u Njegovo Kraljevstvo pravde, ljubavi i mira, gdje će On biti ᶦsve u svemuᶦ.” (usp. 1 Kor 15, 28)