Biskup Kovač u Krašiću predvodio slavlje 28. obljetnice proglašenja blaženim kardinala Alojzija Stepinca
Učenici, profesori i djelatnici Nadbiskupske klasične gimnazije s pravom javnosti u Zagrebu, zajedno sa sjemeništarcima Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu i Molitvenim vijencem Kraljice obitelji, hodočastili su u subotu 3. listopada u Krašić, mjesto posljednjih godina života i smrti blaženoga Alojzija Stepinca, obilježavajući tako zajednički 28. godišnjicu njegova proglašenja blaženikom Svete Crkve u Mariji Bistrici.
Hodočašće je okupilo školsku i obiteljsku zajednicu u molitvi i zajedništvu te pružilo priliku da se neposredno upoznaju sa životom i svjedočanstvom blaženoga Alojzija Stepinca, osobito s njegovom vjernošću Kristu, Crkvi i vlastitoj savjesti u godinama zatočeništva u Krašiću.
Središnji dio hodočašća bilo je euharistijsko slavlje u župnoj crkvi Presvetoga Trojstva koje je predvodio izaslanik zagrebačkog nadbiskupa mons. Dražena Kutleše, pomoćni biskup zagrebački mons. Marko Kovač. U koncelebraciji su bili: umirovljeni vojni ordinarij u RH mons. Juraj Jezerinac, domaći župnik i dekan preč. Ivan Vučak, sjemenišni odgojitelji i školski duhovnici preč. Matija Pavlaković i vlč. Matko Filipović, župnik Župe sv. Jurja u Desiniću vlč. Stjepan Prugovečki, o. Đani Kordić OCD te vlč. Božo Belinić, župnik Župe Uznesenja BDM u Tuhlju.
Na početku misnoga slavlja sve hodočasnike pozdravio je domaćin preč. Ivan Vučak.
Prigodnu homiliju unutar slavlja održao je biskup Kovač, a svoju propovijed započeo je razmatranjem o Blaženoj Djevici Mariji motivom Piete: „Došla mi je jedna slika… prizor koji se u povijesti umjetnosti naziva Pijeta. Marija sjedi i u svome krilu drži mrtvo tijelo svoga Sina. Sve je završilo, nema više riječi, nema više odgovora, samo tijelo“. Opisujući majčinsku bol nad tijelom Sina „kojega je nekoć nosila pod srcem, kojega je nekoć privijala na svoje grudi, kojega je gledala kako raste, a sada beživotno počiva u njezinu krilu“, mons. Kovač je istaknuo kako je taj prizor stoljećima nadahnjivao umjetnike u traženju izraza za neizrecivu bol. Posebno se osvrnuo na kipara Ivana Meštrovića čija Pieta nije nastala iz hladnog promatranja, već „iz čovjeka koji je i sam poznavao tjeskobu, nasilje, rat, zatočeništvo, patnju i neizvjesnost“ u teškim godinama Drugog svjetskog rata. Zbog toga, kako je naglasio, „u Meštrovićevu mramoru kao da je zarobljen krik majke, u njemu je tišina nakon smrti i sva nemoć čovjeka pred patnjom“.
Taj je umjetnički prikaz propovjednik potom povezao s patnjom čovjeka kojem je bilo zabranjeno slobodno govoriti te je citirao pismo koje je nadbiskup Alojzije Stepinac 2. lipnja 1959. godine uputio upravo Meštroviću: „Što god se gradi protiv naravi, kako ju je Bog stvorio i ustanovio, to se mora srušiti unutarnjom nuždom… Svaki nasad koji ga nije zasadio Otac moj nebeski, iskorijenit će se“. Tumačeći te riječi, biskup Kovač je pojasnio da Bog u svojoj sadnji ne ukida čovjekovu slobodu, nego traži naš pristanak, stavljajući pred okupljene vjernike ključno pitanje: „Što je u meni zasadio Bog, a što sam ja ili netko drugi zasadili bez njega? Pitanje nije raste li nešto u meni, pitanje je što raste?!“. Osvrćući se na Stepinčevu snagu praštanja i njegove riječi da osveta ne pripada nama nego Bogu, „a on neka im se osveti kao otac koji prima natrag izgubljenog sina“, propovjednik je istaknuo kako je to jedna od najtežih rečenica jer ljubiti onoga tko ti je nanio zlo ne znači opravdati nepravdu, nego odbiti dopustiti da mržnja postane gospodar srca.
U nastavku se biskup Kovač izravno obratio izazovima suvremenog doba i mladih koji žive u svijetu društvenih mreža, površnih procjena i pritiska tuđeg mišljenja gdje „jedna poruka, jedna fotografija ili jedan komentar za nekoliko sekundi postane javan“. Podsjetivši kako su i kardinala Stepinca u novinama prikazivali ružnim karikaturama, poručio je da ljudsko mišljenje i pogreške nisu posljednja riječ o čovjeku, već je posljednja riječ Božja. Povezujući to s pismom umjetnici Mili Wod u kojem Stepinac ističe da je „jednostavnost početak i završetak svega kršćanskog života“, propovjednik je naglasio kako se vjera, nada i ljubav sažimaju u jednostavnosti kakvu vidimo i na samoj Pieti: „Što je jednostavnije od onoga prizora — majka drži svog mrtvog sina, nema velikih govora, samo ljubav koja ostaje kada više ništa ne možeš promijeniti“.
Svoju nadahnutu homiliju biskup je zaključio pozivom hodočasnicima da s ovoga susreta ponesu tri jednostavne misli: zapitajući se što raste u njima jer su Božja njiva, noseći pouzdanje da ako je Bog s nama nitko ne može protiv nas, te predajući svoje srce Gospodinu poput suhe i žedne zemlje.
U liturgijskom slavlju sudjelovali su i sjemeništarci Međubiskupijskog sjemeništa, a pjesmom su ga obogatili članovi KUD-a Horvatska iz Župe sv. Jurja u Desiniću, članovi prvoga Molitvenog vijenca Kraljice obitelji u Zagorju.
Na kraju misnoga slavlja u ime ravnateljice prof. Ljube Duvnjak i cijele zajednice Nadbiskupske klasične gimnazije riječi zahvale uputio je preč. Matija Pavlaković, rektor Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu i duhovnik Nadbiskupske klasične gimnazije.
Obraćajući se posebno učenicima, potaknuo ih je da iz Krašića ne ponesu samo uspomenu na hodočašće, nego da pred primjerom blaženoga Alojzija Stepinca sebi postave pitanje: „Kakav čovjek želim postati?“ Istaknuo je kako Stepinčevo svjedočanstvo i danas podsjeća da postoje vrijednosti od kojih se ne odustaje te da savjest, vjera i odgovornost prema Bogu i ljudima trebaju oblikovati život mladoga čovjeka.
Nakon euharistijskoga slavlja sudionici hodočašća razgledali su Spomen-dom blaženoga Alojzija Stepinca, mjesto koje čuva uspomenu na godine njegova zatočeništva u Krašiću. Program je nastavljen euharistijskim klanjanjem pred Presvetim i razmatranjem njegova puta sužanjstva uz postaje križnog puta vanjske Kalvarije u sklopu svetišta.
Nakon zajedničkoga ručka i spomen-fotografiranja učenici, profesori, djelatnici i sjemeništarci uputili su se prema Zagrebu.
Hodočašće u Krašić dio je odgojno-duhovnoga programa Nadbiskupske klasične gimnazije kojim se učenicima, uz obrazovanje, želi omogućiti upoznavanje osoba i mjesta koja su obilježila život Crkve te ih potaknuti na promišljanje o vjeri, odgovornosti i vlastitom životnom pozivu.